Od trenutka kad je postalo jasno da će Haški tribunal prestati s radom, sudbina arhivske građe ovog suda zaintrigirala je Bosnu i Hercegovinu, ali i njene komšije – Hrvatsku i Srbiju. Milioni štampanih stranica, sati tonskih zapisa, videosnimaka, fotografija, političkih dogovora, tajnih podataka koji jasno oslikavaju dešavanja od 1992. do 1995. godine značajni su svima. A ova priča ponovo je pokrenuta zahtjevom Denisa Bećirovića da arhiva bude pohranjena u Bosni i Hercegovini. I tu nailazimo na problem, žele je i Sarajevo i Banjaluka, a jedni u druge nemaju povjerenja.
U pismu koje je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović uputio generalnom sekretaru UN-a, predsjedniku Generalne skupštine UN-a i predsjednici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju zatražio je da arhivska građa Haškog tribunala bude pohranjena u Bosni i Hercegovini. No, njegov zahtjev ne vide svi jednako.
“U potpunosti podržavamo zahjev gospodina Bećirovića, čak smo i u nekim zajedničkim nastupima oko cijelog tog projekta traženja arhivske građe Međunarodnog krivičnog suda za Bivšu Jugoslaviju”, ističe Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
“To je besmislen pucanj u prazno, koji samo dalje komplikuje situaciju, umjesto da se sjedne i dogovori, najlogičnije da se arhiva vrati onome od koga je uzeta”, smatra Slobodan Župljanin, predsjednik organizacije starješina VRS-a.
Zbog populističkih politika i odbijanja sudski utvrđenih presuda inicijativa iz Haga o osnivanju informacionih centara širom regiona za epilog je dobila otvaranje samo jednog u sarajevskoj Vijećnici. Tu su dostupne sudske presude i multimedijalna svjedočenja, nešto više dostupno je na službenoj stranici haškog tribunala.
Kompletna arhiva s brojnim dokazima je u Hagu, a za nju naši sagovornici smatraju da je jako značajna i zbog daljeg rada tužilaštava na predmetima ratnih zločina. Ipak, i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH smatraju da ta građa treba pripasti njima.
“Institucije RS-a će insistirati da sve ono što je predato ili nasilno oduzeto od RS-a, pa i pojedinaca bude vraćeno. Pohranjivanje dokumentacije vojnih i civilnih vlasti RS-a u Sarajevo može dovesti do raznih zloupotreba u smislu jednostranog tumačenja, izvlačenja iz konteksta pojedinih dokumenata”, kaže Viktor Nuždić, v. d. direktora Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.
“Zajednički ćemo raditi na tome da građa, ako bude dolazila, dođe u glavni grad Bosne i Hercegovine”, poručuje Tahirović.
A već je jedan zahtjev Republičkog centra za istraživanje rata da određeni dio arhivske građe bude pohranjen u Banjoj Luci odbijen s obrazloženjem da to nije relevatna institucija posebno zbog činjenice da negiraju presude Međunarodnog krivičnog suda. Sada opet iz te institucije traže isto. Rješenja svakako postoje.
“Najbolje bi bilo kada bi postojao interes svih strana, ne samo Sarajeva, Banje Luke, Mostara, nego svih većih centara u Bosni i Hercegovini, manjih gradića da izdvoje određene prostore gdje će se makar neki dio haške arhive koji se odnosi upravo na ta područja prezentirat, gdje će se govoriti o sudski utvrđenim činjenicama”, stava je direktor BIRN-a Denis Džidić.
Pravo na dijelove značajne Haške dokumentacije svojataju i Hrvatska i Srbija. Za sada konačnog odgovora ni jednoj strani nema. Ali ne isključuje se mogućnost da ova arhiva, bez zajedničkog rješenja kako takvu dokumentaciju pohraniti u Bosni i Hercegovini, ostane u Hagu ili bude smještena na neku neutralnu lokaciju poput Njujorka. Otprilike onako kako je to bivalo sa skoro svim važnim dokumentima za Bosnu i Hercegovinu.
