Simbol odbrane Sarajeva, heroj, sportista, bivši komandant specijalne jedinice MUP-a RBiH, jednostavno Dragan Vikić, za N1 u podcastu Jedan sat sa Emelom Burdžović, dotakao se svih aktuelnih tema koje se vezuju s njegovim likom i djelom.
Vikara je bio njegov nadimak dok je bio aktivni sportista. Osim na borilačkom terenu, najpoznatiji je po onom policijskom gdje je zajedno sa svojim kolegama bio jedan od nosilaca odbrane, ne samo glavnog grada, već i cijele Bosne i Hercegovine. Nažalost, mnogi tokom opsade Sarajeva nisu dočekali slobodu.
“Jako mnogo građana je poginulo, nisu se mogli spasiti. Granate ne biraju, a u gradu jako mnogo ubijaju baš zbog asfalta što je nešto drugačije na terenu kada granata padne na mekano tlo”, istakao je Vikić.
Čovjek koji je 5. aprila 1992. u Skupštini RBiH javno i u živom TV prenosu pozvao građane na odbranu, je samo djelić onoga što je o Vikiću objavila Arijana Saračević Helać u svom dokumentarcu o njemu. Sala BKC-a je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, uz gromoglasni aplauz i ovacije nakon premijere filma. Za Vikića je bitno da preko tog filma oni koji su došli u Sarajevo, a ne znaju mnogo o odbrani grada, saznaju šta se događalo tokom četverogodišnje opsade.
“Ako znamo koliko se povijest izučava u BiH o periodu ‘92.-‘95. onda me i ne čudi da taj veliki broj mnoge stvari ne zna”, kazao je Vikić.
“Prijetili su da će me objesiti na Marijin Dvoru”
Bez zadrške Vikić se prisjeća šta se zapravo spremalo za Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu jer bez sumnje da je glavni grad pao, pala bi cijela država.
“Spremalo se uništenje, njena podjela, njen nestanak. Da se cjelokupan narod nije digao, ko zna da li bi sjedili ovdje. Ja sigurno ne bih. Meni su iz bivše JNA jako puno prijetili da će me objesiti na Marijin Dvoru. Neko bi sjedio. Ne vjerujem da bi Sarajevo promijenilo ime, država kako bi se zvala to niko ne zna. Jednostavno bi nestala”, kazao je.
“Sada je uzavrela atmosfera”
Za Vikića situacija i danas nije sjajna pogotovo na političkom planu.
“Još uvijek te snage koje su na vlasti ljuljaju ovu državu, ne daju je napretku i drže ovaj narod zarobljen”, kazao je.
Da li se može ponoviti i plaši li se situacije iz ‘92. godine, Vikić odgovara:
“Ne plašim se. Neću kazati da se ne može desiti. Sada je uzavrela situacija. Vidimo da Dodik najavljuje da ako mu se dirne imovina, neka otcjepljenja itd. Kao da mu je neko poklonio tu imovinu, kao da je njegova.”
Svi smo mi prolazni, samo je BiH vječna zaključio je Vikić.
Sarajevo prije i poslije rata
Mnogi su stava da Sarajevo nije multietničko kao prije rata. Vikić ističe da je greška tu krivicu prebacivati na najmnogobrojniji narod, a neimenovati glavnog krivca – to su, kaže, oni koji su poslušali SDS ‘96. godine i otišli iz Sarajeva.
“Sarajevo nije ono što je bilo prije rata, ali nismo mi doprinjeli tome. Rat je učinio svoje i na sve je ostavio žig. Mnogi su napuštali BiH(…) Nismo mi krivi što je ‘96. SDS naredio Srbima kada je počela reintegracija da moraju napustiti Sarajevo. Znam prijatelje Srbe koji su živjeli u Vogošći, Ilidži, Grbavici, Zabrđu pa sam otišao prije nego što je do njih došla reintegriracija, egzodus. Morali su jer su im prijetili”, naveo je Vikić.
Vikić kao heroj
Za mnoge u Sarajevu Vikić je heroj, ali on sebe ne doživljava tako i pojašnjava da smatra da bi svako učinio što i on – stao na branik odbrane svog grada i države.
“Ponašam se normalno. Inače u životu riječ heroj je širok pojam i niko od nas može pretpostaviti ko sutra može biti heroj”, dodaje.
Uvijek je, navodi Vikić, njemu bilo drago što je odrastao i poslije, kao sportista, bio takav da se nije gledalo ko je koje vjere i nacionalnosti.
Sport kao dio njega
Osim što je pokazao impresivne poduhvate kao komandant, Vikić je i na sportskim terenima kao karatista pokazao šta može i zna.
“Karate i svaki borilački sport traži staloženost i koncentraciju mimo onoga što nosi od fizičke spreme i tehnike. Inače, borilački sportovi nisu za mene rekreacija”, pojasnio je Vikić.
Smjena i imenovanje na druge pozicije
Prisjetio se Vikić kada je smijenjen sa pozicije komandanta i naveo da su i drugi prije njega, otišli sa svojih pozicija poput sada pokojnog Jovana Divjaka.
“Ništa ja tu nisam dobio bih izgubio tom svojom smjenom, ali smo kao društvo koji smo se borili za multietničku BiH na tom planu podbacili. Na ovim prostorima koje je kontrolirsala Armija i MUP, permanentno se zaboravlja da u tim jedinicama ili radnim mjestima ne bude drugih i drugačijih”, pojasnio je Vikić.
Hoće li im oprostiti, Vikić kaže sljedeće: “Ja nemam kome šta opraštati neka im Bog oprosti.”
Vikić na optuženičkoj klupi
Prema pravosnažnoj presudi Vikić, Jusuf Pušina, Nermin Uzunović i Mladen Čovčić oslobođeni su optužbi za ubistva osam zarobljenika pripadnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) u sarajevskom Velikom parku 22. aprila 1992. godine.
“Najteže je braniti istinu, boriti se za nju”, kazao je Vikić.
Da li poslije svega postoji dug prema njemu, Vikić odgovara: “Nisu mi vratili, nisam očekivao, niti tražim niti želim da mi oni nešto vraćaju. Nisu mi mogli uzeti odnos građana Sarajeva i BiH prema meni”, s ponosom je kazao i objasnio da upravo je njemu najbitnije što mu građani daju podršku.
“Ponesi zastavu Dragane Vikiću”
Branitelji Sarajeva kao jednu od najčešće interpretiranu muzičku numeru navode o njemu koju je otpjevao Tifa. “Ponesi zastavu Dragane Vikiću” je za onoga po kome je i napravljena pjesma velika čast.
“Drago mi je Tifa otpjevao, Pecikoza napisao (…) Nisam znao za tekst da je pripremljena i saznao kad je Kenović kazao da snimaju spot i da im trebaju vozila. Tada sam saznao za nju”, prisjetio se Vikić.
“Samo budale se ne plaše i ne plaču”
I u najtežim situacijama Vikić je imao dozu straha, ali toliku da to može kontrolisati, pa je to ovako objasnio: “Samo budale se ne plaše i ne plaču.”
Vikić s ponosom ističe da je na žene i muškarce u svojoj jedinici gledao ravnopravno i istakao značaj žena. Za Vikića je njegova braniteljica Adna Dobojlić posebno bitna jer je preuzela njegovu odbranu nakon smrti čuvenog advokata Fahrije Karkina.
“Upravljate ljudskim životima, a ne stvarima”, jednostavno je Vikić objasnio kakav je odnos imao i koliko je brinuo o pripadnicima svoje jedinice odnosno o njihovim životima.