Golman je za sve one koji i površno prate fudbal nešto posebno. Stajati između dvije „bandere“, jedna od druge udaljene pristojnih 7 metara, a uz to vam prilazi protivnički igrač i ko iz topa raspali, noćna je mora je za svakog ko je bar jednom uživotu šutnuo loptu. Ali ima u tom fudbalskom poslu i nešto veličanstveno. Kada naprimjer svojim odbranama donesete pobijedu svom timu i preko noći se od običnog momka pretvorite u heroja ulice.
Enver Marić je jedan takav heroj ulice. Ustvari teško je reći da li je taj veliki golman mogao i više u svojoj karijeri i bili bio veća zvijezda da je igrao za neki beogradski klub? Ipak, „Mara“ je i bez toga bio nešto posebno. Gerd Muleru, koji je u to vrijeme bio fudbalska veličina Svijeta, nešto poput današnjih Ronalda, Ronaldinja i drugih, odbranio penal.
Rođen u Mostaru aprila 1948. godine, za one koji vjeruju u horoskope u temperamentnom znaku ovna, Marić je bio sve drugo nego oličenje svog horoskopskog znaka. Pored fantastičnih odbrana, od ostalih golmana tog vremena izdvajala ga je njegova racionalnost, pomalo ne tipična za golmane. Na gol „rođenih“ stao je 1967. godine i neprekidno branio u narednoj 131 utakmici. Zaista impresivna brojka. Dres sa Veležovim grbom nosio je šesnaest sezona, a pored svog najdražeg kluba branio je još i za Schalke 04 od 1976 do 1978. godine. Bio je član možda i najveće Veležove generacije i jedan od čuvenog Veležovog BMV-a. Godine 1981. bio je kapiten u generaciji koja je ostvarila san svih Mostaraca, osvajanje kupa Maršala Tita. Za najbolju reprezentaciju bivše države branio je 32 puta, a između ostalog i na SP 1974 u Njemačkoj.
Za Marićevu karijeru uvijek se vezao jedan nevjerovatan događaj, valjda svojstven samo golmanima njegove veličine. Naime, na utakmici Radnički – Velež, Ilija Pantelić, također u to vrijeme Yu reprezentativac, degažirao je loptu iz svog šesnaesterca, koja je pala ispred Marića, preskočila ga i završila u golu. Rijetko viđena situacija da golman primi gol sa gola.
Enver Marić se trenerskim poslom počeo baviti u svom Veležu i bio je član stručnog štaba koji je i 1986. godine po drugi put osvojio kup Jugoslavije. U ratnom periodu trenersku karijeru nastavio je u Njemačkoj, gdje je i danas trener u Herthi. Od prvih dana naše države uključio se u bh sport, te je bio na samom početku stvaranja naše reprezentacije. Iz nje je otišao tiho, kada su već razne struje i politike umiješale prste. Nijednog trenutka, bez obzira gdje je živio, nije ni u čemu bježao od svoje domovine i često puta je naglas isticao da je Mostarac. Otud i dolazi čuvena Marićeva rečenica, izrečena u jednoj tv emisiji prije par godina, na pitanje šta misli od Jadranskom moru, Marić ko iz topa odgovara: „Pa da more valja, bilo bi u Mostaru“!!!.
(Ero.ba)