Posljednjih dana u Bosni i Hercegovini možemo primijetiti slučajeve teških krivičnih djela, poput ubistava članova porodice i femicida. Za neke osumnjičene je odbrana glasila da su “duševno bolesni”. Pitali smo advokata Ifeta Ferageta kako zakon kvalifikuje duševno bolesne osobe u ovakvim slučajevima, da li je moguće ublaženje kazne te na koji način se tretiraju u zdravstvenim ustanovama.
Iz Psihijatrijske bolnice Jagomir smo dobili pojašnjenje šta se dešava nakon liječenja osoba koje su počinile ovakva krivična djela. Psiholog Alma Mahmutović Katica je odgovorila na pitanje da li nam je potreban nadzor ovih osoba te pod kakvim uslovima.
Šta kaže zakon?
Da bi neko bio kriv, između ostalog, on mora biti uračunljiv, jasno je pojasnio Feraget na početku razgovora za Klix.ba.
“Mi pravnici kažemo da je uračunljiv onaj ko shvati značaj onoga što radi i onaj ko je u mogućnosti da upravlja sobom. Onaj ko nema mogućnost da shvati značaj onoga što radi, recimo čini teško krivično djelo i nije mu jasno da se radi upravo o teškom krivičnom djelu, zbog toga što ima određenu duševnu bolest, ili mu je jasno, ali ne može da upravlja sobom, onda govorimo o neuračunljivim osobama”, rekao je Feraget.
Da podcrtamo: Onaj ko je neuračunljiv, ne može biti kriv.
“Ukoliko se desi situacija da tužilac pokrene postupak protiv lica za koje postoji određena sumnja u njegovu uračunljivost, provodi se psihijatrijsko vještačenje. Ako sudski vještak, neurospihijatar utvrdi da neko nije uračunljiv, onda se vodi poseban postupak”, naveo je Feraget.
Tužilac u tom slučaju ne podiže optužnicu, već će staviti prijedlog da se takva osoba sudskom presudom ne oglasi krivim, već će biti potvrđeno da je učinio djelo u stanju neuračunljivosti i smješta se u zdravstvenu ustanovu. To može trajati do šest mjeseci, a onda se provodi poseban vanparnični postupak na osnovu mišljenja sudskog vještaka te može uslijediti tzv. prisilno zadržavanje, koje je regulisano Zakonom o zaštiti lica sa duševnim smetnjama, pojašnjava Feraget.
“S vremena na vrijeme se to provjerava. Dakle, lice ne može biti osuđeno jer nema element uračunljivosti već može biti pokrenut postupak kao protiv lica u slučaju neuračunljivosti i smješteno u zdravstvenu ustanovu”, rekao je Feraget.
Zakon omogućuje pritvor
Ipak, napominje da i takva lica mogu ići u pritvor jer cijeli ovaj proces zahtijeva vrijeme. U zavisnosti od krivičnog djela, određuje se trajanje pritvora.
“U istrazi traje do godinu dana, a nakon podizanja u ovom slučaju nego prijedloga da se vodi ovakav postupak, može trajati i godinu i po, pa čak i tri godine ako postoji potreba”, objasnio je Feraget.
On objašnjava da je to poseban postupak u kojem te osobe nisu zdrave, nisu znale šta rade, ne mogu da upravljaju sobom. Feraget dodaje da postoji varijanta i da je neko “bitno smanjeno uračunljiv”.
“Takvo lice se može procesuirati, protiv njega se može podići optužnica, ali ga i sud može blaže kazniti. Takve osobe imaju psihičke smetnje, boluju od teške ili trajne duševne bolesti i može biti blaže kažnjeno. Postoji i treća varijanta da je neko ‘smanjeno uračunljiv, ali nije bitno’. Takvih slučajeva ima puno, da neko kaže ‘ja sam bio u takvom stanju’, to se utvrdi vještačenjem, te se kaže da je ‘smanjena, ali nebitno smanjena uračunljivost’ i ne igra nikakvu ulogu”, zaključio je Feraget.
Registar ne postoji
Ne postoji registar osoba sa duševnim smetnjama koje su počinile krivična djela, naveli su iz Psihijatrijske bolnice Jagomir u odgovoru za Klix.ba.
Osobe koje tokom sudskih postupaka budu proglašene neuračunljivima za to krivično djelo, po važećim zakonima ne mogu biti proglašene krivim i dobiju mjeru obaveznog prihijatrijskog liječenja na najduže šest mjeseci u skladu sa Zakonom o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama FBiH.
Ako njihovo zdravstveno stanje to zahtijeva, ta mjera se može produžavati, ali ne na krivičnom djelu suda, već na vanparničnom, kao i za ostale duševne bolesnike koji nisu u stanju dati pristanak na liječenje, pojasnili su iz ove bolnice. Osobe koje su za krivično djelo proglašene bitno smanjeno uračunljive, mogu uz kaznu zatvora dobiti i mjeru liječenja. Već nakon maksimalno šest mjeseci mjere psihijatrijskog liječenja koju duševni bolesnici počinioci krivičnih djela dobiju, a pri tome su neuračunljivi, oni postaju duševni bolesnici kao i ostali koji nisu počinioci kaznenih djela. Tada je teret produženja na zdravstvenoj ustanovi, vještaku i vanparničnom odjeljenju suda.
Po završetku liječenja, pacijent odlazi (ili ne odlazi) kao i drugi pacijenti. Ne postoji nikakav mehanizam koji može takve pacijente kontrolisati po završetku liječenja. U slučaju pogoršanja psihičkog stanja, mogu doći sami na liječenje ili preko Zavoda za hitnu pomoć, kao i svi pacijenti, navodi se u odgovoru iz bolnice.
Nadzor, ali pod posebnim uslovima
Psiholog Alma Mahmutović Katica za Klix.ba smatra da se osobe sa duševnim smetnjama koje počine krivična djela moraju pratiti, ali bez pritiska već da je potrebno napraviti potpuno uređen, povjerljiv sistem u kojem će pojedinac sam doći i tražiti pomoć.
“Tačnije, ovladavati njihovim kretanjima ili ih ‘zabaviti’ da budu povjerljivi s nama da bi dolazili sami na terapije, sesije koje bi im omogućile da pronađu sebe, shvate šta su uradili u nekim momentima, a nisu to možda željeli. Svaka ličnost nosi u sebi određene trigere, ali mi stručnjaci znamo o kakvoj ličnosti radi kada dođe do toga. Često su to nedovršene ličnosti u djetinjstvu, njihove potrebe nisu ispoštovane, prihvaćene na pravi način”, rekla je Mahmutović Katica.
Kako kaže, kao društvu nam je potrebna preventiva zdravlja svih građana.
“Nikada ne znamo šta ko u sebi nosi, odnosno kako je percipirao ovaj svijet i kako doživljava te odnose. Važno je da sve vrste odnosa budu ispoštovani na pravi način”, dodaje.
Kako kaže, druge, uređenije zemlje vjerovatno imaju ovakve register i stručnjake koji vode računa o tome, pozive na besplatne usluge… Napominje kako je svaka osoba indivudua za sebe te se bori na svoj način sa poteškoćama.
“Vrlo mi je žao kada dođe do nekih događaja koji, opet ću reći, ni ti ljudi suštinski nisu željeli da urade takvo što. Oni nisu bili dovoljno usmjeravani od roditelja, okoline, porodično okruženje nije bilo dovoljno stabilna baza i neko je otišao krivim putem”, pojasnila je ona.
(Klix)