Velike hidrocentrale u Hercegovini su izgrađene u drugoj polovini prošlog stoljeća u slivovima Neretve i Trebišnjice. Ekonomija je od njih dobila prijeko potrebu energiju za obnovu nakon Drugog svjetskog rata, a lokalno stanovništvo je izgubilo velike obradive površine te se moralo iseliti iz potopljenih naselja.
Kasnije su vodene površine dobile turistički značaj, ali sve češće prirodne nepogode generišu pritisak na objekte hidrocentrala. Posljednja dešavanja na području Jablanice potakla su strah lokalnog stanovništva i šire javnosti od havarija, piše Al Jazeera.
Prof. dr. Suad Špago sa Građevinskog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, je sarađivao u brojnim projektima s tehničkom službom Hidroelektrana na Neretvi čije je sjedište u Jablanici.
„U toku rata desila su se određena oštećenja hidrocentrala. Međutim, nakon rata je obnovljen kompletan sistem i on se u kontinuitetu zanavlja u skladu sa zakonskim obavezama i novim tehničkim dostignućima. To radi jedan tim vrlo kompetentnih inženjera, od elektroinženjera do mašinskih, geodetskih i građevinskih. Oni taj posao rade konstantno, a za pojedine segmente angažuju vanjske saradnike, među kojima sam i ja kao univerzitetski profesor“, pojašnjava Špago.
Strah od Neretve
U javnosti se posljednjih dana sve češće može čuti pitanje što se mora dogoditi, odnosno kakva katastrofa, da puknu brane i naselja budu potopljena u dolini Neretve.
„Svaki aspekt sigurnosti je uvijek pod maksimalnim monitoringom. Za rušenje brane bi se morao desiti događaj kataklizme širih razmjera. Početkom ovog stoljeća, nakon poplava na kraju prošlog, osmišljen je sistem osmatranja cijelog sliva Neretve“, dodaje Špago.
Geomorfologija gornjeg sliva Neretve je izuzetno složena.
„Kako se radi o velikim antropogenim zahvatima u prostoru, kada su prirodni faktori u pitanju tu se prije svega misli na značajne tektonske aktivnosti. Međutim, brane mogu da ‘popuste’ i zbog obilne količine padavina, koje uzrokuju poplave, čega smo bili svjedoci u proteklom periodu i u nekim mnogo razvijenim zemljama od naše. Posebno se ističe opasnost ako se radi o starijim branama ili branama novijeg datuma za koje nisu urađene vrlo detaljne studije procjene utjecaja na okoliš ili one nisu uvažavane prilikom izgradnje ovih objekata“, kaže dr. Edin Hrelja, šef Odsjeka za geografiju Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Gornji horizonti – višestruka opasnost
Ovog ljeta javnost je bila uznemirena zbog početka rada hidrocentrale na Neretvi u Ulogu, a bosanskohercegovački entitet Republika Srpska godinama radi na realizaciji megaprojekta „Gornji horizonti“ kojeg je osmislila i pokrenula bivša Jugoslavija.
„Sve aktivnosti koje se poduzimaju u prostoru mogu biti potencijalno opasne, te je s tog aspekta veoma važno izvršiti procjene uticaja na okoliš prije bilo kakve antropogene aktivnosti. Prikupljanje vode u ‘Gornjim horizontima’ ima i negativan efekat iz razloga što se na taj način sprečava procjeđivanje voda kroz krško podzemlje u niže hipsometrijske nivoe, ne samo na teritoriji Bosne i Hercegovine, nego i na prostoru susjedne nam Republike Hrvatske. Ovakve aktivnosti doprinose nedostatku pitke vode, smanjenju mogućnosti vodosnabdjevanja poljoprivrednih površina, zaslanjivanju slatke vode i slično“, pojašnjava Hrelja.
S obzirom na složenu hidrologiju i geomorfologiju krša u Hercegovini, sve je više poziva da nauka da mišljenje da li je opravdano graditi nove hidroelektrane.
„Hidroelektrane prema definiciji predstavljaju obnovljivi izvor energije, međutim to je jedan od najnepoželjnijih načina dobijanja električne energije. S obzirom na implikacije koje izazivaju i mogu izazvati u prostoru, daleko bolje bi bilo okrenuti se nekim drugim oblicima proizvodnje energije zasnovanih na obnovljivim izvorima“, smatra Hrelja.