Kada imate zadatak da napišete neki tekst o Mirzi Delibašiću, onda zaista morate biti svjesni težine zadatka. Mirza je za sport i košarku oduvijek bio nešto posebno. Zbog toga o najvećim treba najbolje. Jedan takav je tekst novinara Ahmeda Burića. Zbog toga ga prenosimo u cijelosti.
Svaka epoha ima one ljude zbog kojih se sve, zapravo, i događa. Čovjek, kažu, i živi da ga se sjećaju. No, sjećanje je samo dio nečeg mnogo većeg, kao što je i čovjek samo bljesak u svemiru. Mirzin odlazak je kraj jedne epohe iz koje su sjećanja najbolje stranice naših života.
Sa pet godina majka ga je upisala na balet. Bilo ga je stid jer je između trideset djevojčica bio jedini dječak. Za sebe je govorio da mu u osnovnoj školi umjetnost nije išla – “crtanje mi je išlo slabo, pisanje isto”. A postao je umjetnik igre koju zovemo kraljicom igara. Petar Skansi, čovjek protiv kojeg je odigrao toliko utakmica, zvao ga je baletanom. To je ponovio i Dan Peterson, trener i komentator koji je, prenoseći utakmice za televizije čiji je vlasnik današnji predsjednik vlade Italije Berlusconi, na mješavini italijanskog i engleskog, vikao: “Delibasic, Delibasic! Boljih je možda i bilo, elegantnijih sigurno nije.”
Čovjek koji je igrao košarku kao da je vodi za ruku i pleše s njom, čiji zaleđeni pokret na fotografiji odaje suštinu contrapposta, metoda kojeg su u povijesti umjetnosti najčešće koristili starogrčki majstori a kasnije poznatim učinioMichelangelo, u sport je ušao igrajući tenis. Opet otmjeno. Bio je pionirski prvak BiH, a napustio ga je jer je neko drugi bio izabran za nagradni put u Čehoslovačku. Neko ko to nije zaslužio.
Za svoj prvi klub, tuzlansku “Slobodu”, odigrao je dvije sezone. Već tada zapazio ga je Mirko Novosel, pozvao ga u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije. U Gorici na Evropskom prvenstvu će osvojiti svoje prvo zlato i susresti jedinog suigrača s kojim će ga novinari porediti cijelog života -Dragana Kićanovića, “ubicu” rodom iz Čačka koji će mu biti suigrač i rival tokom cijele karijere. “Njih su dvojica bili različiti”, govori Vjećeslav Tolj,dugogodišnji Mirzin suigrač iz “Bosne”, dok pijemo kafu, ne vjerujući da Mirze više nema. “Kićo je igrao i playa i scorera, i bio jedna vrsta vođe na terenu, ali van njega nije bio pretjerano omiljen. Moj Kinđe je bio uglavnom egzekutor, znao je povesti, ali van terena, za građenje atmosfere i širenje pozitivnog duha, bio je najveći. Kad su Mario Bonamico i Meneghin krenuli u onu legendarnu tuču, to je sve bilo zbog Kićanovića, jer je on imao onu drskost koju je Kinđe tako lijepo čuvao za sebe. Njega niko nije mogao udariti, jer on nije udarao.”
Beogradski “Partizan” u godini obračuna sa demokratskim snagama u tadašnjoj SFRJ (1971. dolazi do hapšenja nekolicine hrvatskih političkih aktivista, to se vrijeme danas zove Hrvatsko proljeće, dok u Beogradu tvrdolinijaška struja pobjeđuje liberalnu opciju predvođenu Latinkom Perovići Markom Nikezićem) poziva dvojicu igrača na probu. Mostarca Dražena Dalipagića i Tuzlaka Mirzu Delibašića. Prvi ostaje i postaje jedno od najboljih amaterskih krila koje je svijet ikad vidio, čovjek sa skokom iz mjesta od 99,5 centimetara. Drugi ide natrag, u “Bosnu”. U Sarajevo, gdje su tada još uvijek rigidne komunističke strukture ipak malo “olabavile”. Ambiciozna grupa privrednika stvara jezgru košarkaškog kluba SD “Bosna”, gdje će glavni igrač postati lik s nadimkom Kinđe. Trener će mu postati drugi lik pod nadimkom Boša i njih će dvojica u narednih sedam godina proći kroz sve i 1979. doći do vrha Evrope. Uzeti klupsku šampionsku titulu Starog kontinenta.
U međuvremenu, suhonjavi, plavooki igrač kojeg odlikuje najljepši i najefikasniji šut dotad viđen i osjećaj za predaju lopte na vrijeme, pregled igre dobijen od bogova, gradi reprezentativnu karijeru. Za Svjetsko prvenstvo u Puerto Ricu postaje prekobrojan, Mirko Novosel, neko koga nikad nisam htio upoznati iako je bio veliki košarkaški stručnjak, maknuo ga je sa spiska. Tugu na komemoraciji, Mirko, ipak, nije mogao sakriti. Kao ni Željko Jerkov, Rato Tvrdić, svi oni ljudi iz tadašnje “Jugoplastike”, koja je u jednoj od najvećih predstava ikad viđenih na Balkanu, majstorici za Prvaka Jugoslavije u sezoni 1976/1977, pobijedila košem Damira Šolmana. Ta lopta, kako se kaže u slengu, mrežicu nije dohvatila. “Bosna” tada nije postala prvak zemlje čija je reprezentacija tada harala
Njegove oči, boje plave kao dres koji je nosio, vidjele su sve. Srce te ekipe čiji su članovi po važnosti u životima puka stajali odmah pored velikana iz Kumrovca Josipa Broza, bio je omaleni bek i, za tadašnje uvjete, beogradski šmeker Zoran Slavnić: “Mikica, tako sam zvao Kinđeta, uvijek je bio najtalentovaniji od nas. Njegov problem je bio privatni život.”
Rezerva u tom timu koji će osvojiti dva evropska, svjetsko i olimpijsko zlato, bio mu je Mariborčanin Peter Vilfan. Pero je bio zvečarka u ljudskom obliku i prvi Evropljanin koji je zakucavao iza leđa. I danas u veteranskoj ligi Alpe Adria zabija po 50 poena. Pričali smo u Istanbulu, kad je čuo da je Mirza loše, povjerio se: “Znaš li šta je taj organizam sve podnio? Trenira, igra, ostaje do kasno navečer, puši. Znaš, on je išao preko granice ljudskog. I uvijek se vraćao.”
Kinđe je sarajevskom piscu Slobodanu Đurasoviću Đaniju o Peri rekao: “Čudan momak, nije imao dlake na jeziku, ali kad ga pođe…”
U Manili 1978, na Svjetskom prvenstvu, napada ga bol. Kičmu je tada sredio neki kineski doktor, to su bili prvi znaci da će Kinđe imati zdravstvenih problema koji će ga pratiti. U Grenobleu 1979. “Bosna” postaje evropski prvak, godinu kasnije, na Olimpijadi u Moskvi, u finalu zabija 22 koša Talijanima i postaje prvi neamerikanac kojeg je kupio “Real” iz Madrida. Španjolske novine su uz njegovo ime u vijestima o smrti najčešće koristile pridjev “mitico.” U tih šezdeset utakmica s njima je osvojio i Interkontinentalni kup i 1984. postao najtrofejniji evropski košarkaš. Bolest ga je stigla kod prijatelja.Bogdan Tanjević ga je pozvao u Casertu i tamo ga stiže moždani udar.
Kasnije će Mirzin život proći između direktorovanja u “Bosni”, teške borbe s bolešću, vedrinom koju je mogao imati samo neko ko smrti i životu gleda u oči. Onim svojim očima. Ratnu sarajevsku priču, hrabrost da se bude sa najbližima kad je najgore, opisivali su svi svjetski mediji. Kad smo se sreli u Sloveniji, 1994, ispričao mi je kako je Amerika bila daleko u njegovo vrijeme i da stvari više nikada neće biti kakve su bile. U to vrijeme nisam baš htio komunicirati s okolinom, pozicija je nalagala da, poput njega, pokušam sačuvati svoje emocije i da nedaće života ne pokazujem okolo. Jednom sam s nekom lokalnom ekipom došao na basket – inače sam sve ratne godine uglavnom pod koševe išao sam – i uzeo loptu. Kad su me izabrali u ekipu, neko me upitao kako se zovem, a neki mangup, najkrupniji na terenu, nasmijao se kad me je vidio da sam spustio loptu i rekao: “Čuj, kako? Pa Mirza.”
To je bio najveći kompliment koji sam ikad dobio.
Znam da bih sada mogao citirati Hemingwaya i njegovu misao o smrti, da bih se mogao zapitati je li taj život, dostojanstven i tužan, mogao biti drugačiji, da bih mogao pitati da li je njegova šutnja bila znak negodovanja nad činjenicom da kao jedini svjetski među nama nije imao nijednu funkciju u Savezu. Znam da bih se mogao zapitati i da li samo možemo biti manje surovi da čovjeka koji pada ne pustimo da dodirne samo dno. Da tu ljubav za luzere pretvorimo u nešto konstruktivnije.
Ali, neću. Za sve što je on bio ne postoje riječi i ovu priču tu treba i završiti. Postoji sjaj zvijezda u kosmosu. Kao sjaj u Mirzinim očima. Očima genija koje kao da i sada gledaju. Vozdra, majstore!
Ahmed Burić