Nakon samo 12 dana, rat Izraela i Irana došao je do primirja. Usprkos prvotnim tvrdnjama o novom iranskom napadu i vrlo ograničenom izraelskom odgovoru, primirje se zasad ipak drži. Sukob je počeo kada je na petak 13. lipnja Izrael izvršio niz napada diljem Irana u operaciji Uzdižući lav. Narednih osam dana obje zemlje izmjenjivale su napade, Izrael uglavnom zračnim snaga, a Iran projektilima, sve dok se deveti dan rata nije uključio i SAD.
U operaciji Ponoćni čekić Amerikanci su B2 Spirit bombarderima, naoružanim masivnim GBU-57 MOP bombama (takozvanim “razaračima bunkera” od 13 i pol tona) udarili na nuklearna postrojenja u Iranu – Fordow i Natanz. Dodatni udar izvršen je i na postrojenje u Isfahanu na koje je sletjelo nekoliko desetaka Tomahawk projektila lansiranih s nuklearne podmornice klase Ohio (vjerojatno USS Georgia).
Koliko su ti napadi bili efikasni u smislu štete nanesene iranskom nuklearnom programu, u ovom trenutku nije sasvim jasno. Nakon što je režim iz Teherana izvršio uglavnom simbolički uzvratni udar na američku vojnu bazu u Kataru, vrlo brzo je objavljeno da su Iran i Izrael sklopili primirje. Koliko bi to primirje moglo trajati i u kojoj se poziciji sada nalaze obje strane, u novoj epizodi podcasta Prva linija govori vanjskopolitički kolumnist Jutarnjeg lista, Željko Trkanjec. Prokomentirali smo i učinak udara na iranski nuklearni program te njegovu budućnost, dotaknuli smo se i potencijalne promjene vlasti u Iranu te na kraju prodiskutirali i širu sliku na Bliskom istoku, naročito kroz položaj Izraela i SAD-a.
– Ovo je Bliski istok, tu vrijede neki drugi principi. I neka se nitko ne uvrijedi, ali političari na Bliskom istoku uredno lažu, a kad govore istinu, treba ih slušati. Na primjer, Netanyahua dok je rekao da će ove godine napasti Iran, kaže Trkanjec i potom kratko objašnjava kako smo došli do ove točke.
– Izrael je reagirao jer shvatio da “sad trenutak”. Oni su dobro znali što žele, a taj ključni cilj bio je pokazati Iranu da je nesposoban i da se ne može obraniti. Drugi cilj bio je politički – uvući Trumpa u sukob i pokazati mu da ne može samoinicijativno donositi odluke kada je riječ o Bliskom istoku. I u tome je Izrael uspio i uistinu pobijedio. Režim nije srušio, niti je uništio iranski nuklearni program jer je to nemoguće napraviti napadima iz zraka. Druga strane priče je da je Iran panično tražio model kako izaći iz ove izmjene zračnih udara. Također, napadi su puno koštali i sam Izrael koji ratuje na više frontova. Tako da je i njima odgovaralo da se sukob prekine što prije, zbog čega je i došlo do brzog primirja.
Iran je slab
Našeg kolumnista pitali smo i koliko je uopće Iran bio blizu proizvodnje nuklearnog oružja, na što Trkanjec odgovara da to znaju samo Iran i vjerojatno – Mossad.
– Imajte na umu da kad bi Iran bacio atomsku bombu na Izrael, počinio bi samoubojstvo. Na sebe bi navukli tada bijes cijelog svijeta, osim možda Sjeverne Koreje. To naravno, u hipotetskoj situaciji u kojoj bi Iran uopće imao nuklearno oružje, govori i dodaje.
– Ključna poruka Izraela bila je ta da Iranu pokažu koliko su slabi i da nisu u stanju braniti sami sebe. A to je najdublje potreslo iranski režim, koji je čak i panično išao premjestiti obogaćeni uran iz svojih postrojenja. Ovo je bila jedna demonstracija sile Izraela.
No, ako i Izrael nije mogao izvršiti jači napad iz zraka na podzemna nuklearna postrojenja u Iranu, to je učinio SAD, naročito s udarom 12 bombi na lokaciju Fordow. Usprkos očitoj šteti nije jasno za koliko je mjeseci (ili godina) iranski nuklearni program unazađen. Prema preliminarnim izvještajima američkih obavještajaca, a koje je nas uvid dobio The New York Times, radi se o manje od 6 mjeseci. Što je dosta različito od Trumpove tvrdnje da je iranski nuklearni program “izbrisan”.
– Trumpu tu više nitko živ ne vjeruje, osim ljudi koji moraju ponavljati ono što on kaže. Zračni napadi, čak ni taktički nuklearni udar, ne bi bili dovoljni da zaustave iranski nuklearni program koji oni jako dobro čuvaju. Imajte na umu i da je sav obogaćeni uran Iran uklonio s mjesta koje su Amerikanci napali, a pritom je bilo i riječ o udaru koji je SAD, posredno barem, “telegrafirao” Teheranu. To je potpuno jasno, a duboko sam uvjeren da je u cijelu priču i uključen Putin, kaže Trkanjec pa objašnjava.
– Svi su se ponašali kako se očekivalo – Izrael je napao, Iran odgovorio, SAD se uključio. No, Amerika je svoj napad kalibrirala tako da ne bude presnažan, da ne izazove potres u Iranu i da Rusija time ne izgubi svog saveznika.
Što sad s nuklearnim programom?
Naš sugovornik također smatra da nije sasvim jasno kakva će biti budućnost iranskog nuklearnog programa, prvenstveno zato što ovisi o neposrednoj političkoj budućnosti zemlje. Ajatolah Ali Hamnei je star i bolestan, vojne snage pokazale su slabijima od očekivanja, a dugogodišnje sankcije ozbiljno su naštetile iranskoj ekonomiji i standardu života.
– Postavka Irana bila je da se na svaki mogući način izbjegne sukob s Amerikom. Zato je tek 2024. došlo do sukoba s Izraelom. A tu se pokazalo da Iran nema dovoljno snage. Što se tiče nuklearnog programa, on je unazađen, a sve i kad bi Iran razvio nuklearno oružje, time bi samo udaljio svoje saveznike, Rusiju i Kinu, od sebe. Oni, naime, ne žele još jednog nuklearnog igrača. Stoga nisam baš siguran da će režim ići u hitan razvoj atomske bombe.
Kad je u pitanju eventualna promjena režima, Trkanjec smatra da do nje neće doći. Eventualno, kaže, vojska može biti koja će preuzeti konce vlasti u svoje ruke. Drugih čimbenika, naročito nekakve političke opozicije režimu, ne vidi.
– Ne postoji politička snaga koja će javnosti ponuditi da su oni bolje rješenje. Plus, nakon zračnih napada ne padaju režimi. Oni eventualno ostavljaju klicu nezadovoljstva, kao što je to bio slučaj s NATO bombardiranjem SR Jugoslavije. Milošević nije pao tada, ali je pao nakon godinu i pol. Jedino što je sigurno jest to da bi prvi novi režim u Iranu nakon ovog bio još i oštriji. Ali će ipak pregovarati. Ako bi neki razgovori doveli do toga da recimo Rusija preuzme iranski obogaćeni uran, to bi i Izraelu vjerojatno odgovaralo. Što se pak tiče same iranske vlasti, oni imaju samo jedan cilj kojeg se nikada neće odreći – a to je da budu regionalna sila, što uvijek može izazvati neki novi sukob.
Netanyahu nikad jači
Dotaknuli smo se i položaja Izraela i premijera Netanyahua nakon ovog 12-dnevnog rata. Trkanjec ističe da tu slika nije crno-bijela.
– Netanyahu je na vrhuncu moći i on u tome beskrajno uživa. No, i dalje mu nad glavom prijeti unutarnji kazneni progon te bi mogao kad tad završiti u zatvoru (kad izgubi na izborima i više ne bude premijer). Zato nije isključeno da će on i dalje “kopati” ne bi li negdje vodio neki rat. Ono što će definirati izraelsku poziciju regionalne sile jest njegov odnos prema susjedima. Konkretno, tako dugo dok Izrael ne riješi palestinsko pitanje, ta država neće biti u situaciji da gradi sigurnu budućnost. A potom moraju riješiti i odnose s Libanonom i Sirijom. Kad je u pitanju izraelsko društvo, ono je i dalje podijeljeno, na primjer oko Gaze. A tu je i pitanje služenja vojske od strane radikalnih pripadnika judaizma, a koji to zasad ne moraju, nešto je što prilično dijeli zemlju. Još jedan problem Izraela je uspon radikalno desne opcije (ljudi poput ministra Bezalela Smotricha) do te mjere da se ta zemlja počne pretvarati u Iran, dakle neki teokratski režim – tu je tezu iznio Steven Cook, veliki poznavatelj Bliskog Istoka.