U Mostaru, ispod Starog mosta, desilo se nešto rijetko: jedinstvo koje misli, osjeća i gradi.
Crvena noć Veleža nije bila samo okupljanje navijača, niti manifestacija nostalgije. Bila je prvorazredni političko-društveni događaj u najdubljem smislu riječi – okupljanje oko vizije.
Admir Rahimić nije tražio da se ljudi odreknu onoga što jesu. Naprotiv.
Desničari su ostali desničari. Ljevičari su govorili slobodno.
Vjernici su molili, ateisti sumnjali. Ljudi iz mahala i dijaspore, različiti po svemu – ali okupljeni oko jedne jasne ideje.
Ta ideja nije apstraktna. Nije bila ni prazna priča, ni opšta mjesta o potrebi zajedništva.
Bila je razgovijetna i ostvariva vizija: da Velež bude evropski – ne evropski samo u smislu igranja evropskih utakmica, već da svojom unutrašnjom organizacijom bude identičan bilo kojem ozbiljnom klubu na kontinentu. To je ono što je iz temelja drugačije.
U filozofiji, Hegel nas uči da se jedinstvo ne postiže negiranjem razlika, nego njihovom sintezom u višem obliku postojanja.
To je ono što se dogodilo ispod Starog mosta: sinteza razlika u jednu stvarnu, izvedivu ideju.
To nije bio jednodušni zbor – to je bio Miles Davis, sa svim svojim disonantnim tonovima, slobodnim improvizacijama koje se, na kraju, ipak sliju u jedinstvenu harmoniju.
Durkheim bi rekao da društvena kohezija ne dolazi iz toga što smo isti, nego iz toga što zajedno vjerujemo u smisao. A upravo to je ponuđeno te noći: smisao koji ne traži žrtvu identiteta, nego njegov doprinos. Nije traženo da se volimo, nego da radimo zajedno na zajedničkom projektu, koji je jasan i razgovijetan.
Ta noć nije bila samo događaj. Bila je dokaz koncepta.
Kao scena iz filma, ne holivudski spektakl, nego nešto iz poetike Kena Loacha ili Ettorea Scole, gdje obični ljudi, bez pompe, izgovaraju rečenice koje odzvanjaju kao manifest.
To nije bila fikcija. To je bio život – u ritmu džeza, u kontrapunktima razlika, u složenim aranžmanima koji ne podilaze publici, već traže slušanje, sudjelovanje, razumijevanje.
To je bio John Coltrane u „A Love Supreme“ – spiritualnost i preciznost, ekstaza i disciplina. To je bio trenutak u kojem je Stari most postao više od kamena, postao je partitura.
Kada je Admir Rahimić pokazao da lažu oni koji kažu da je ovo postao svijet u kojem je zabranjeno sanjati, sinoć je ostvario svoj san kao neimar Hajrudin svoj 1565. Na istom mjestu.
Vrijeme je da prestanemo tražiti jedinstvo u emociji.
Vrijeme je da ga počnemo tražiti u ideji, razumljivoj, izvedivoj i vrijednoj da se oko nje stane.
Mostar je to pokazao.
Sada je red na sve nas.
(Rijad Cerić, Tačno.net)