U danima kada se cijela Evropa obilježava pobjedu nad fašizmom, u našoj rubrici „Ero.ba Priča“ ugostili smo Šteficu Galić, aktivisticu i urednicu portala Tačno. net. Štefica je osoba koja se svojim ličnim primjerom, već dugo godina unazad, bori protiv svih oblika fašizma u modernom dobu
Štefice, da li mi danas živimo u nekom dobu druge generacije borbe protiv fašizma ili kako to informatičari vole reći postoji li fašizam 2.0?
– Itekako postoji. Kod nas je nažalost otvoreno ili pod mimikrijom već 30 godina i sve je agresivniji. I Evropa je danas puna profašističkih pokreta i političkih aktera iako smo mislili da je fašizam vojno poražen 1945. ali poraz u Drugom svjetskom ratu nije značio i konačan obračun sa ideologijom nacizma i fašizma. Vidimo to evo i rusko-ukrajinskom ratu a i u našim ratovima devedesetih. Naši političari ne žele donijeti zakon o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija i simbola zato što su na vlasti ideologije nasljednice poraženih fašističkih ideja, ustaških, četničkih…. Pa vidjeli smo na kakav je otpor naišao i Zakon o zabrani negiranju genocida koji je morao nametnuti Visoki predstavnik. Da bi postojali takvi zakoni treba mijenjati svijest a to je dug proces. Trebamo se suočavati s istinom o prošlosti. Ne bi onda bilo moguće da se falsifikuje istorija, da se odbija priznati genocid u Srebrenici, da se slave zločinci kao heroji, da svako malo osvanu fašistički grafiti na antifašističkim spomenicima, koje još nisu srušili kao što je slučaj sa našim Partizanskim spomen grobljem u Mostaru ili drugima. Trebamo se boriti protiv toga, svako u svom fahu koliko može. Ja to radim sa svojim portalom Tačno.net. Svaki put kada govorim nešto u javnom prostoru uvijek naglašavam važnost borbe protiv fašizma. Dakle, potrebno je djelovati. Kada bi svi napravili makar nešto, barem simbolično pobrisali kukasti križ ako ga vidimo u gradu ili govoriti mladima o važnosti antifašizma i pogubnosti fašizma na primjerima ratova kod nas i u svijetu…itd.
Danas je fašizam mnogo slojevitiji u odnosu na prije 70-80 godina. Da bi se neko društvo suprotstavilo tome, ono mora imati slobodu govora, uvažavanje ljudskih prava. Gdje smo u tome svemu mi danas u Bosni i Hercegovini?
– Stalno slušamo o važnosti slobode govora, o ulozi koju imaju mediji u izgradnji i očuvanju demokratskog društva, o ljudskim pravima ali to su samo isprazne riječi na papiru i ništa više. Istina, postoje zakoni ali se ne provode u dobroj praksi ni u duhu u kojemu su napisani. Danas se pod krinkom slobode govora širi govor mržnje. To godinama nekažnjeno rade ultradesničarski mediji koji su na usluzi moćnicima, političarima ili kapitalu. Kad je svojevremeno na mene vođena medijska hajka herceg-bosanskih medijskih trudbenika, koji su brutalno lagali sve što su pisali, dilajući mržnju u javnom prostoru protiv mene i moje familije, što je završilo verbalnim i fizičkim napadima, napuštanjem našeg doma i odlaskom u drugi grad. Tužila sam ih za klevetu i naravno sve izgubila od iste sutkinje s istim obrazloženjem – nije kleveta već vrijednosni sud koji doprinosi široj debati i boljem razumijevanju problema u društvu. Dakle isklevetali su me, prebili i još sam morala platiti sudske troškove svima njima, i još uvijek ih plaćam samo zato što sam progovorila istinu o progonu ljubuških Bošnjaka, ono što sam gledala svojim očima, a što se kosilo s njihovom ‘službenom istinom’. To je sloboda govora u praksi kod nas.
Mediji igraju najvažniju ulogu u kreiranju javnog mijenja, a shodno njihovoj programskoj orijentaciji mogu da služe i za govor mržnje. Koliko prosječan čitalac danas može da pronađe relevantne informacije u toj masi medija?
– Stanje u društvu zrcali se u medijima. Puno je medija koji su postali taoci sistema i centara moći, instrument političke kontrole, cenzure i autocenzure, puno je govora o nebitnim stvarima i sveopće hektike. Ni kad pregledate deset portala shvatite da ne znate ništa. Možda je bolje otići na trafiku, pa onako „po starinski“ uzeti novine, koliko god to bilo prevaziđeno, ali eto bar na jednom mjestu imate dosta informacija koje možete čitati uz kafu. Pa sami prosudite. Digitalizacija i društvene mreže su promijenile medijsku scenu, puno je zloupotreba, lažnih ili poluistinitih informacija, govora mržnje, diskriminacija, radikalizma (fašizam pod krinkom demokratije), povijesnog revizionizma, populizma, a institucije nemaju adekvatne mehanizme da zaustave taj trend u javnom prostoru. Nema istinske odgovornosti za izgovorenu ili napisanu riječ. Javnost je zbunjena, blago rečeno. Mislim da je jako važno ljudski, pošteno i odgovorno raditi novinarski posao. Mediji ne bi trebali podlijegati političkim, ekonomskim ili marketinškim pritiscima. Viktor Ivančić je nedavno rekao da bi “cjelovito i objektivno informiranje trebalo biti shvaćeno kao ljudsko pravo”. Ali to mi se čini utopija.
Trenutno živimo u nekom stanju da je u Evropi rat, jako ozbiljan rat, a da imamo „milion“ medija, a opet sve informacije koje nam dolaze iz Ukrajine mogu se svrstati pod tzv. „dvije isitne“. Nekada se to pravdalo onim „govori nam vlast šta treba da znamo“, ali eto i danas nekako nije se to puno promijenilo.
– To je problem trenutno, jer prosto imate navijačke strane medijske, bombarduju nas informacijama često lažnim i neprovjerenim s jedne strane, a s druge zabranjuju dostupnost nekih medija. Dok o miru samo rijetki govore a o potrebi naoružavanja gotovo svi. Kome vjerovati? Ja vjerujem novinarima koji se nalaze na terenu i lično izvještavaju, odnosno mediju za kojeg znam da je ozbiljan i relevantan. I provjeravam više puta na više mjesta. Kami je davno govorio o nezavisnim i odgovornim medijima kako treba da odbijaju propagandu, odbijaju služiti laži, ukidaju uvrede, ne objavljuju ništa što bi moglo potaknuti na mržnju ili izazivati očaj, pomaže čitateljima u njihovoj procjeni, ukratko služe istini u ljudskoj mjeri svojih snaga. Svako od nas u ovom poslu može tome doprinijeti. I građani ne bi bili onda sluđeni svime kao danas.
Možda je to i cilj da ljudi budu sluđeni?
– Pa vjerujem da i jeste, jer mediji su i kod nas bili instrument sukoba i pomogli su političarima i zločincima na svim stranama. Ne znam da se sudilo ijednom novinaru. Sjetite se samo medijskih terorista Diane Čuljak ili Smiljka Šagolja kako su izvještavali iz Mostara prije 29 godina, o Heliodromu, Vranici, koliko su laži i mržnje izrigali i koliko smrti prouzrokovali u ratnim danima. A s druge strane sjetite se kultnog Ferala i njihovih tekstova koji su prvi kritički pisali o ratnim zločinima, o logorima u Mostaru, Lori, o Vukovaru, Kninu, Sarajevu…Ugasio se zbog plaćanja duševnih boli ratnim zločincima i političkim kriminalcima iako je svaka napisana riječ kasnije i sudski potvrđena. Sad bi oni trebali vratiti milijune Feralu ali Ferala nema više. Tako kod nas završavaju oni koji kritički pišu služeći isključivo istini.
Vaš portal djeluje pod Centrom za kritičku misao. Pošto znam da radite edukacije i dijalog sa mladim. Koliko se među njima može razviti ta kritička misao u našem društvu? Imali nade u mladim ljudima?
– Ima puno pametnih, darovitih mladih ljudi koji promišljaju kritički i kristalno jasno prosuđuju sve. Nažalost puno je više nezainteresovanih za bilo šta oko sebe. Ali oni su produkt vlastitog odgoja. Nisu ni mogli biti drugačiji odrastajući u podjelama, mržnji, laži, predrasudama. Ja vjerujem da će radoznalost mladih ljudi da istražuju i propituju mijenjati polako i ovo društvo. Možda su zbunjeni nametnutim okvirima nenormalnosti koja vlada, i mi stariji smo krivi zbog toga. Zbog predrasuda koje su ponijeli iz kuće, crkve, obrazovnih institucija, etničke podijeljenosti, navijačke, političke, vjerujem da odlaze odavde jer previše im je svega toga, ne vide mogućnost normalnog života, obrazovanja, druženja… Neki pak gledaju kako da se ugrade u sistem, učlane u neku od lokalnih stranaka i budu novi poslušnici koji će šutjet i raditi šta im se kaže. Rijetki će ostvariti ovdje svoje snove, kaže nam na kraju razgovora za Ero.ba Štefica Galić, aktivistica i urednica portala Tačno.net.
Borba za antifašističke ideale, bilo da je riječ na svjetskom ili lokalnom nivou, ostaje i dalje jedan od primarnih ciljeva. Opiranje nasilju, fašističkoj politici i zlu koje iz njega počesto izađe kontunirana su kampanja i imaju veliki značaj na socijalne odnose među ljudima, izgradnju normalnog društva.
N.A. / Ero.ba