U sjeni ruske agresije na Ukrajinu nazire se jedna moguća agresija na Bliskom istoku: Turska prijeti napadom na Siriju. O tome je prošle sedmice u više navrata govorio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Najprije je u ponedjeljak Erdogan objavio da će turske snage uskoro provesti vojnu intervenciju na sjeveru Sirije, kako bi neutralizirale prijetnje kurdskih militanata i uspostavile sigurne zone, a sve u cilju „jačanja južne turske granice”.
Turski predsjednik pritom je ustvrdio da će konačne odluke biti donesene na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost u četvrtak. U međuvremenu, u prošlu srijedu je provladin list Yeni Safak objavio da je turska vojska obavila pripreme za operaciju proširenja „sigurnih zona” koje su već ranije uspostavljene u sjevernoj Siriji, navodeći čak i nekoliko sirijskih gradova koje Turska želi osvojiti: Tal Rifaat, Ain Issa, Manbij i Kobani. U četvrtak je, pak, tursko Vijeće za nacionalnu sigurnost objavilo dvosmisleno priopćenje u kojem se tvrdi da su „postojeće i buduće vojne operacije” Turske duž njenih južnih granica nužne za sigurnost zemlje, ali da nisu usmjerene na suverenitet njenih susjeda. Time je Erdogan ostavio mogućnost da zaista pokrene novu ofenzivu protiv sirijskih Kurda, koje podržava SAD.
Kurdi: On misli ozbiljno
Na sjeveru Sirije mahom žive Kurdi, a te prostore kontroliraju kurdske Jedinice za narodnu obranu (YPG), koje još od 2014. blisko surađuju s američkom vojskom (koja na istoku Sirije godinama drži pod okupacijom sirijska naftna polja). Turska i SAD su saveznici u NATO-u, ali jedno od pitanja u kojima se razilaze je upravo odnos prema YPG-u. Turska, naime, smatra YPG sirijskim produžetkom Radničke partije Kurdistana (PKK), koja još od 1984. na jugoistoku Turske vodi pobunu protiv vlade u Ankari. Stoga Turska obje skupine, i PKK i YPG, tretira kao terorističke organizacije. No Amerika tako titulira samo PKK, dok s YPG godinama surađuje u Siriji. Taj kompleksni odnos već godinama rezultira povremenim turskim „izljevima bijesa”, odnosno vojnim upadima na sjever Sirije: od 2016. Turska je izvela četiri takve vojne intervencije, u kojima je zauzela stotine kvadratnih kilometara sirijskog teritorija uz tursku granicu i potisnula YPG – uključujući i njihove američke pomagače – tridesetak kilometara u dubinu Sirije. Stoga ni najnovije Erdoganove prijetnje nisu shvaćene olako. Arapsko-američki portal Al-Monitor prenosi izjave američkih i kurdskih dužnosnika koji turske prijetnje intervencijom ocjenjuju kao „ozbiljne”, a slično je za Reuters izjavio glasnogovornik YPG- a Nuri Mahmoud:
“Međunarodna koalicija, Amerika i Rusija trebale bi se posvetiti obećanjima koja su dali ovoj regiji. Njihova prisutnost na našim područjima mora biti smislena, u smislu da prestanu ponovljeni napadi na naš narod” rekao je Mahmoud.
Novi krvavi vrtlog
Analitičari smatraju da Erdoganu ide na ruku zapadna i globalna fokusiranost na ukrajinski rat, zbog čega njegova agresija na susjednu zemlju neće izazvati pretjeranu pažnju – Zapad je zauzet osudom ruske agresije na susjednu zemlju, pa bi turska agresija mogla proći „lišo”. Analitičarka Dareen Khalifa iz Međunarodne krizne skupine za Siriju drži da bi od gradova koji se spominju Erdogan bezbolno mogao zauzeti samo Tal Rifaat, jer bi na to Amerikanci čak i „zažmirili” – budući da je većina američkih snaga u sjevernoj Siriji smještena istočnije – što nije slučaj s ostalim gradovima.
“Mislim da Amerikanci ne mare za Tal Rifaat. Ali Manbij je američka zona utjecaja, pa očekujem da bi to izazvalo reakciju SAD-a. A mislim da Erdogan nema interesa da zaglavi u Kobaniju, već i zbog mogućih reakcija u Turskoj” kaže Khalifa za Reuters, podsjećajući da je napad ISIL-a na Kobani 2014. doveo do prosvjeda turskih Kurda u kojima su poginuli deseci ljudi u Turskoj. Njezin umjereni optimizam ne dijeli čelnik turske prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP) Mithat Sancar, koji je upozorio na posljedice Erdoganovih planova za nove vojne operacije.
“Svi moramo vidjeti da će to opet dovesti do krvavog vrtloga u ovoj regiji i zemlji” rekao je Sancar pred zastupnicima HDP-a.
Skandinavski adut
Turski predsjednik u džepu ima još jedan adut. Erdogan zna da o njemu ovisi hoće li se Švedska i Finska pridružiti NATO-u, jer jedino on blokira taj transfer, a pritom je kao žeton u pregovorima isturio upravo Kurde, optuživši Stockholm i Helsinki da skrivaju ljude povezane s PKK, odnosno tražeći da mu izruče kurdske aktiviste koji su u Skandinaviji potražili azil. Sultan je svjestan da cijeli Zapad sada grozničavo razmišlja kako da ga omekša oko ulaska Švedske i Finske u NATO, iz čega, tvrde analitičari, proizlazi njegovo uvjerenje da se Zapad neće protiviti njegovim sirijskim operacijama. Kad se tome doda da su Erdoganove prekogranične vojne operacije u prošlosti nailazile na oduševljenje turskih nacionalista – koji čine sultanovu izbornu bazu – i povećavale njegov anketni rejting, teško je i zamisliti što ga uopće može odvratiti od invazije. Osim možda Rusa.
Prema terenskim izvještajima, nakon Erdoganovih najava o skoroj turskoj operaciji u Siriji, ruske snage su u zračnu luku al-Qamishli na sjeveroistoku Sirije rasporedile više borbenih zrakoplova Su-35 i borbenih helikoptera Ka-52, dok su od petka ujutro na sjeveroistoku Sirije pojačane zajedničke ophodnje YPG-a, vladinih vojnika (SAA) i ruske vojne policije. Kurdi su se, očito, za pomoć obratili i Rusima, koji također imaju kompleksan odnos s Turskom. Kako bilo, uskoro ćemo znati hoće li Erdogan krenuti Putinovim stopama.