Specijalna projekcija dokumentarnog filma o Emeriku Blumu u režiji Jasmile Žbanić bila je, dan uoči svečanog otvaranja, svojevrsna pretpremijera 28. po redu Sarajevo Film Festivala. Za svečano otvaranje, u petak, upriličena je projekcija kanskog pobjednika Trougao tuge Rubena Östlunda, a glavni takmičarski program u subotu otvara svjetska premijera filma Balada u režiji bh. rediteljice Aide Begić-Zubčević. Tim povodom razgovarali smo sa rediteljicom koja govori o svim aspektima filma, glumačkom ansamblu, snimanju u pandemijskim uslovima, svojim drugim projektima, ali i budućnosti bh. kinematografije.
O čemu govori Vaš novi film Balada?
– Balada je priča o ljubavi, slobodi i umjetnosti. Zasnovana je na motivima Hasanaginice, ali je smještena u savremeni kontekst i koristi samo neke motive te usmene balade.
Balada je Vaše četvrto dugometražno igrano ostvarenje. Koliko se razlikuje od Vaših dosadašnjih filmova?
– Za razliku od mojih prethodnih filmova, Balada nema nikakve veze s ratom i posljedicama rata. To je film koji je za mene bio važan umjetnički, rediteljski iskorak, jedna vrsta oslobađanja. Mislim da sam s ovim filmom otvorila novo poglavlje u svojoj filmskoj poetici.
U Baladi opet, nakon filma Djeca, sarađujete sa Marijom Pikić. Kako je prošla ponovna saradnja sa mladom glumicom, te općenito glumcima i glumicama na setu?
– Marija je jedinstvena i za mene veoma inspirativna glumica. Ona je čarobna u ovom filmu i nas dvije funkcionišemo na jednom posebnom nivou relacije glumica – rediteljica. S Jasnom Žalicom nisam sarađivala još od svog diplomskog filma, a uvijek sam željela. Jasna je velika glumica, divna osoba i saradnica.
Sa svim glumcima i glumicama mi je bilo veliko zadovoljstvo sarađivati. Fantastični Slaven Vidak, Lana Stanišić, Enes Kozličić, Davor Golubović, Amar Čustović su prekrasni glumci i ljudi. Cijeli proces je bio zaista ugodan i kreativan, a trajao je prilično dugo. U filmu igra i makedonski glumac Milan Tocinovski, koji se odlično uklopio u ovu podjelu. Djevojčica Gaia i niz naturščika su dodali nove slojeve cijeloj priči.
Film Balada se snimao u otežavajućim okolnostima, za vrijeme pandemije. Kako se to odrazilo na samu produkciju filma?
– Snimanje smo odgodili, pa onda i zaustavili jer smo se Marija, mnogi članovi ekipe i ja zarazili. Ipak smo uspjeli sve dovesti do kraja. Iako je atmosfera oko seta bila napeta, snimanje se događalo u novembru 2020. godine kada je veliki broj ljudi obolijevao i umirao, atmosfera na setu je bila pozitivna. Nama je to snimanje bilo kao neka vrsta terapije.
Koliko ste bili prisiljeni (i da li uopšte) mijenjati scenarij, tj. koliko se razlikuje prvobitno napisano od onoga što je završilo u gotovom filmu?
– Scenarij je od prvobitne verzije, koja je napisana 2014. godine, do snimanja doživio mnoge promjene. Mijenjali smo lokacije, strukturu cijele produkcije po nekoliko puta. Sama priča se mijenjala, jer sam u međuvremenu snimila drugi film, promijenila se, ostarila… Svijet se u međuvremenu promijenio, pa smo morali i mi da se prilagodimo.
Vaša filmografija broji i dva značajna omnibusa: Do Not Forget Me Istanbul (2010) i Bridges of Sarajevo (2014). Koliko se rad na takvim projektima razlikuje od stvaranja sopstvenog igranog dugometražnog filma?
– Omnibusi su krasna mogućnost da za kratko vrijeme snimite kratki film koji sigurno nikada ne biste radili da vas neko nije pozvao da učestvujete u omnibusu. Zanimljiva stvar je i to što različiti autori i autorice rade filmove na istu temu. Uživala sam u radu na oba projekta koje ste spomenuli.
Slobodno se može reći da ste ‘dijete Cannesa’ s obzirom da su Vaša prva dva ostvarenja Snijeg i Djeca nagrađeni na tom prestižnom festivalu. Nakon toga ste snimili film Never Leave Me o sirijskim izbjeglicama i sada Baladu. Ipak, premijera na filmskom festivalu A kategorije poput Cannesa je izostala. Zašto?
– Ne mora svaki film imati premijeru na A festivalu. Mnogo se filmova proizvede svake godine, selekcije se prave nekom logikom koja treba da odgovori na trenutak ili po nekim kriterijima koje baš i ne znam koji su, jer nisam sa te strane ovog posla. Lijepo je imati premijeru u Cannesu, ali je takođe lijepo imati premijeru u Sarajevu. Jednako sam uzbuđena. Možda čak i malo više ovom sarajevskom premijerom, jer je ovo moj grad, moja kuća, film je posvećen ljudima koji ovdje žive i mislim da je Sarajevo idealno mjesto na kom se Balada treba prikazati prvi put.
Šta očekujete od premijere Balade na 28. Sarajevo Film Festivalu i nadate li se nekoj od nagrada?
– Nadam se da će ljudi voljeti Baladu i da će biti pozitivna atmosfera. Radujem se što ću vidjeti mnogo prijateljskih lica na svim projekcijama. Nagrade su korisne, svakom je drago da dobije nagradu, ma koliko govorili da nam je svejedno. Ipak, u svojoj karijeri sam dobila mnogo nagrada, a mnogo puta sam ostala bez njih, tako da sam otvorena za sve opcije.
Na 28. SFF-u premijeru će doživjeti još jedan bh. film, Praznik rada Pjera Žalice (u programu BH Filma njih još i više), ali su nekako uvijek ‘pod svjetlima reflektora’ afirmisani filmaši poput Vas i Žalice. Ima li nade za bh. kinematografiju?
– Nade ima. Mnoge dobre i ohrabrujuće stvari se dešavaju u kinematografiji. Mislim da će uskoro neki novi debitanti da se pojave, a mlađe kolege i kolegice koji su već snimili filmove doći sa svojim novim radovima. Važno je da postoji kontinuitet, a ulaganje BH Telecoma u serije, kao i povećanje budžeta za film u Kantonu Sarajevo i poticaji za film će učiniti da se održi kontinuitet i da kinematografija u ovoj zemlji ne zamre, nego procvjeta.
(Al Jazzera Balkans)