Koliko su Nijemci bogati, ko ima mnogo, ko manje i, prije svega, koliko se jako mijenjaju finansijske prilike? Tu su stalno nove studije u kojima se često čuje:bogatstvo superbogatih nastavlja da raste, dok socijalno ugroženi ostaju socijalno ugroženi. Ali da li se društveni jaz zaista stalno povećava?
Nijemci su bogatiji nego što mislite
Troje naučnika – Tilo Albers, Šarlote Bartels i Moric Šularik – pažljivije su pogledali prosperitet Nijemaca i razvoj bogatstva od 19. vijeka. Jedan od njihovih rezultata: Nijemci su bogatiji nego što se mislilo. I to za dobrih 4.000 milijardi evra.
Kako se finansijska situacija mijenja, prema studiji, zavisi od perioda koji se posmatra. Bogatstvo najbogatijeg procenta stanovništva nije se nesrazmjerno povećalo u posljednjih 100 godina. Jedan odsto najbogatijeg stanovništva 1895. godine je i dalje posjedovao polovinu bogatstva, a danas ima samo 25 odsto, odnosno četvrtinu.
Dva svjetska rata doprinijela su većoj ravnopravnosti
Jedan od razloga zašto su mnogi bogati ljudi izgubili dio svog bogatstva su zapravo dva – Prvi i Drugi svjetski rat. Bombardovana su mnoga preduzeća i zgrade. Pored toga, imovina u vidu nekretnina, akcija i obveznica značajno je izgubila na vrijednosti u periodu između dva svjetska rata. Hiperinflacija iz 1923. takođe je izazvala naglo smanjenje bogatstva imućnih u Njemačkoj. Tokom globalne ekonomske krize 1930-ih, poslovna imovina je takođe opala jer su mnoge kompanije izgubile vrijednost ili su morale da pod stečaj.
Takozvani Zakon o izjednačavanju tereta (Lastenausgleichsgesetz) u posljeratnom periodu početkom 1950-ih takođe je dodatno doprinio izjednačavanju imovine. Svako ko je bio u stanju da spasi značajnu imovinu tokom svjetskih ratova sada je morao da uplati polovinu imovine (u roku od više od 30 godina) u kompenzacioni fond kao takozvani porez za izjednačavanje tereta. Novac je iskorišćen za finansijsku kompenzaciju onima koji su izgubili svoje bogatstvo u ratu. Ovaj porez učinio je Njemačku jednom od najegalitarističnijih zemalja na početku posljeratnog perioda.
Posljednjih decenija preraspodjela je zastala
Ali nakon toga, u proteklih 70 godina, bogati su postali još bogatiji, ali je i srednja klasa bila u stanju da akumulira više bogatstva jednako brzo. Ovo je djelimično zbog činjenice da je između 1950. i 1980. godine sve više ljudi kupovalo sopstvene stanove. To je omogućilo srednjoj klasi da profitira od stalnog rasta cijena nekretnina.
Sa ove tačke gledišta, bogatstvo je manje neravnomjerno raspoređeno nego prije Prvog svjetskog rata. Njemačka domaćinstva trenutno u prosijeku imaju imovinu vrijednu oko 420.000 evra. Ali ako pogledate koliko jedno domaćinstvo posjeduje, od čega polovina domaćinstava ima više, a ostala domaćinstva manje prihode, onda je rezultat imovina od svega 120.000 evra. To pokazuje da je bogatstvo nejednako raspoređeno – u korist imućne polovine stanovništva.
Siromašniji ostaju siromašni
Dakle, dok polovina Nijemaca može da priušti više, ljudi sa nižim primanjima nisu akumulirali više imovine u posljednjih četrdeset godina. Tačnije, prosiječno bogatstvo siromašnije polovine Nijemaca krajem 1970-ih bilo je isto tako veliko – ili malo – kao i danas, naime oko 20.000 evra (poravnato prema inflaciji). Međutim, potraživanja iz socijalnog osiguranja se ne uzimaju u obzir.
S jedne strane, ovaj razvoj je bio posljedica činjenice da su prihodi jedva porasli, tako da je ova grupa stanovništva mogla da štedi manje od bogatih. S druge strane, akumulirana štednja je manje ulagana u nekretnine ili akcije, a više u štedne račune ili polise životnog osiguranja sa nižim prinosima. Kao rezultat toga, socijalno ugrožena domaćinstva su imala malo učešća u brzom razvoju cijena nekretnina.
Dok se bogatstvo u bogatijoj polovini domaćinstava udvostručilo u posljednjih 25 godina, bogatstvo u manje bogatoj polovini se nije povećalo. Udio u ukupnoj imovini ove manje imućne polovine se skoro prepolovio sa pet odsto na tri odsto. Drugim riječima, povećana je nejednakost u bogatstvu.
Neprecizna baza podataka
Ali kako to da je bogatstvo Nijemaca do sada potcijenjeno? Glavni problem sa kojim se troje autora moralo suočiti bila je neprecizna situacija sa podacima. Na primjer, teško je pravilno odmjeriti imovinu nekretnina. Za porez, nekretnine u Njemačkoj se evidentiraju samo sa standardnim vrijednostima, ali one ni izbliza ne odgovaraju stvarnim tržišnim vrijednostima. Zato što su standardne vrijednosti zasnovane na vrijednostima iz 1964. godine (stare savezne pokrajine) ili čak 1935. godine (nove savezne pokrajine). Industrijske zone sa visokim tržišnim cijenama se vrednuju prenisko na osnovu jedinstvene vrijednosti.
Savezni zavod za statistiku i Bundesbanka takođe potcjenjuju poslovnu imovinu, posebno onu porodičnih preduzeća koja ne kotiraju na berzi, koja čine osnovu njemačke privrede, i stoga ne daju realnu sliku bogatstva imućnih.
(Deutsche Welle)
