Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja. U BiH djeluje ukupno osam sigurnih kuća koje djeluju u okviru nevladinih organizacija sa smještajnim kapacitetima od ukupno 181 kreveta.
Na području entiteta, Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), trenutno postoji pet sigurnih kuća koje djeluju u okviru nevladinih organizacija sa ukupno 126 kreveta, dok u Republici Srpskoj (RS) djeluju tri sigurne kuće, koje raspolažu sa 55 mjesta. Svi ovi podaci jasno ukazuju da je problem nasilja u porodici itekako prisutan u našem društvu i da, ma koliko ne vjerovali da se to dešava oko nas, statistika jasno ukazuje da je prisutnije i više nego što mislimo.
– Nasilje u porodici je težak, složen i višedimanzionalan problem, o kojem se u zadnje dvije decenije puno priča, a ponešto i radi. Podaci iz istraživanja o dobrobiti i sigurnosti žena u BiH koje je proveo OSCE i pokazuju da tri od pet žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava u njihovim zajednicama. Isto tako, četiri od deset žena u BiH izjavile su da su iskusile psihološko, fizičko ili seksualno nasilje nakon navršene 15. godine života, od strane partnera ili drugih osoba. Problem predstavlja što skoro polovina ispitanih žena smatra da je nasilje u porodici privatna stvar, a još veći problem što preko 40% njih ne zna šta treba činiti ako dožive nasilje. Zbog toga većina žena ne prijavljuje nasilje nadležnim institucijama, a kao razloge navode stid, finansijsku ili materijalnu zavisnost o partneru, nepovjerenje u sistem odnosno u institucije i već pomenuti nedostatak informacija kome se obratiti za pomoć i podršku, kaže na ovu temu za portal Ero.ba Aldijana Trbonja – Tule, magistrica socijalnog rada i dugogodišnja aktivistica u borbi protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama i djecom.
Na osnovu službenih zabilješki zaprimljenih u PU Mostar i prijava nasilja upućenih direktno Centru za socijalni rad Grada Mostara, evidentirano je 69 muških i 20 ženskih nasilnika, navedeno je u Izvještaju o stanju nasilja u porodicu za 2021. godinu za Grad Mostar.
– Ovdje bih još dodala da je prema podacima mostarskog Centra za socijalni rad, kao najvećeg u HNK, u 2021.godini evidentirano je 120 žrtava nasilja, žena, djece i muškaraca. Pet žena sa područja Grada Mostara je bilo smješteno u Sigurnu kuću Udruženja „Žena BIH“. Iako smo u jesen prošle godine čuli informacije iz MUPa HNK da se broj slučajeva nasilja u pandemiji korona virusa, kad je bilo ograničeno kretanje, povećao za čak 80%, iz mostarskog Centra za socijalni rad nisu potvrdili ovakav porast nego su konstatovali da se broj slučajeva nasilja u porodici kreće u skladu sa višegodišnjim prosjekom, dakle oko stotinjak slučajeva nasilja godišnje. Razliku u brojkama možemo objasniti činjenicom da MUP raspolaže podacima sa područja čitavog kantona a mostarski Centar za socijalni rad sa područja svoje nadležnosti. No, možemo i postaviti pitanje koliko je rad institucija sinhronizovan, da li žrtva u procesu prijave ima podršku, da li odustaje od prijave ili se proces dovede do kraja i na kraju kakvu sankciju dobije počinitelj nasilja? Na svu sreću nevladine organizacije I instutucije u HNK već 20 godina imaju jako dobru saradnju na ovom polju djelovanja. Posebno bih naglasila važnost servisa podrške nevladinih organizacija kroz jedinstveni federalni broj SOS telefona 1265, rad Sigurne kuće Udruženja “Žena BIH” Mostar, kao i besplatnu pravnu I psihosocijalnu pomoć koju pruža par nevladinih organizacija u Mostaru kao što su Udruženje “Žena BIH”, Novi put, Vaša prava, Dignitet…, kaže nam Aldijana Trbonja – Tule.
O problemu porasta nasilja u porodici tokom pandemije govorio je Ljudevit Marić, portparol MUP-a HNK
– Najčešće je riječ o maltretiranju bračnog druga, znači osobe muškog spola prema svojoj supruzi koja kasnije većinom odustane od kaznene prijave – naveo je Marić i dodao:
– MUP HNK je prije dvije godine pokrenuo i kampanju o tome kako prepoznati nasilje u porodici i kako ga prijaviti. Nastojali smo educirati građane šta je to nasilje u porodici, da je to kazneno djelo i kako ga i gdje prijaviti. Primijetili smo pomak, ali u doba pandemije, kada je kretanje građana bilo vremenski ograničeno, tada je to nasilje eskaliralo i prema našim analitičkim pokazateljima negdje od 72 do 80 % se povećalo, naveo je Marić.
O tome koliko zakonska regulativa danas štiti žrtve porodičnog nasilja, Aldijana Trbonja – Tule kaže:
– Nasilje u porodici u Bosni i Hercegovini je regulisano entitetskim krivičnim zakonima, porodičnim zakonima i zakonima o zabrani diskriminacije. U oba entiteta postoje i zakoni o zaštiti od nasilja u porodici koji su do sada mijenjani nekoliko puta. Posljednja izmjena u FBIH je usvojena u januaru 2021.godine. Ovom izmjenom uvodi se institut „osobe od povjerenja“ koji će pomagati žrtvama u sudskim procesima. Ta osoba može biti član porodice ili druga osoba, kao što je zaposlenik organa starateljstva, institucije nadležne za socijalnu i zdravstvenu zaštitu ili zaposlenik druge javne ustanove ili nevladine organizacije u koju žrtva nasilja ima povjerenje. Ženske nevladine organizacije u BIH koje dugo godina stavljaju problem nasilja u porodici u fokus javnosti navode da, postojeća normativna rješenja u Federaciji BiH ne omogućavaju pružanje adekvatne zaštite žrtvama nasilja u porodici, niti daju osnov za uspostavljanje adekvatne zajedničke akcije društva upravljene na sprečavanje i suzbijanje ove negativne društvene pojave. Od prošle godine se vodi javna rasprava, koja je probila sve rokove, za usvajanje novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBIH I koji bi bio usaglašen sa Istanbulskom konvencijom (Konvencija Vijeća Evrope o prevenciji I borbi protiv nasilja nad ženama I nasilja u porodici) a koji je Bosna I Hercegovina ratificirala 2013.godine, kao šesta zemlja članica Vijeća Evrope, a koja je stupila na snagu 1. avgusta 2014. godine. Na taj način Bosna i Hercegovina se obavezala da osigura dosljednu provedbu odredbi u ovoj važnoj konvenciji.
Problem koji evidentno postoji u našem društvu prisutan je, moglo bi se reći, oduvijek, ali kao i za svaki problem postoje riješenja i potrebno je raditi na tome.
– Naravno najvažnije je raditi na prevenciji nasilja i to primarnoj prevenciji, te sa njim krenuti od najranijeg uzrasta kroz redovne obrazovne programe, javne kampanje i slično. Na kraju želim dodati da nasilje u porodici nanosi finansijsku i materijalnu štetu pojedincu, porodici, lokalnoj zajednici i društvu u cjelini. Bolovanje,zbog pretrpljenog nasilja, liječenje žrtve, angažman policije i socijalnih radnika, troškovi sigurnih kuća, troškovi provođenja zaštitinih mjera za počinitelje nasilja – sve to košta. A postavlja se pitanje da li taj ceh na kraju plaća onaj koji ga je napravio, kaže Aldijana – Trbonja Tule, magistrica socijalnog rada i dugogodišnja aktivistica u borbi protiv nasilja u porodici i nasilja nad ženama i djecom.
