Bila je to lagana analiza. Nakon ukrajinske ofenzive u Harkivu ruski predsjednik Vladimir Putin suočio se s alternativom: eskalacija ili poraz. Ovo potonje ne bi bio samo vojni poraz nego vjerojatno i politički s dubinskim posljedicama po putinizam. Za koji Putin želi da ga nadživi kao model vlasti.
Nije bilo ni iznenađenja. Ruski je predsjednik prvo pokrenuo međunarodnu inicijativu, ovaj put samo u krugu “prijateljskih zemalja”, članica Šangajske organizacije za suradnju koje su se okupile u uzbekistanskom Samarkandu prošli tjedan i nije dobio podršku. Narodna Republika Kina ga čuva partnerom, ali neće zbog njega riskirati američke i EU sankcije. Turska ima vitalne interese u Crnom moru pa igra na sve strane da ne postane rusko jezero, a Indija ne želi biti pretjerano vezana ni uz koju državu. Sila su u nastajanju.
Zemlje Srednje Azije, bivše sovjetske republike, ne žele razljutiti Putina, ali ga ne žele ni preblizu. Kazahstan mu je otvoreno rekao da ga ne podržava.
Nakon toga je uslijedilo razdoblje refleksije, a onda je Putin pokrenuo sustav. Duma, donji dom ruskog parlamenta, donio je u utorak amandmane o vojnoj službi zaoštravajući kazne zbog kršenja obveze, prije svega dezerterstva i izbjegavanja službe. Tako je u veljači krenuo proces priznavanja samoproglašenih “narodnih” republika na okupiranim područjima Ukrajine. Istodobno se kreće u referendume kojima bi ukrajinska područja pod ruskom okupacijom: Luhansk, Doneck, Zaporižje, Herson (ova potonja tri djelomično) prihvatila aneksiju i postala dijelom Rusije. Pa se na tim područjima, protupravno pripojenima, može primjenjivati ruska obrambena doktrina koja uključuje i korištenje oružja za masovno uništenje: taktičko nuklearno se najčešće spominje, a nije isključeno ni kemijsko. Nakon toga slijedi govor naciji koji je u utorak navečer odgođen: da li zbog unutarnjih rasprava ili namjerno, s ciljem stvaranja ozračja izvanrednosti i ugroza, ostaje bez odgovora. Oboje je izgledno.
Putin se odlučio na djelomičnu mobilizaciju, samo rezerve koja ima određenu vojnu osposobljenost. Cilj je dakle pokušati djelovati brzo jer bi opća mobilizacija tražila dulju obuku postrojbi. Iako je i za uvođenje rezerve u jedinice potrebno određeno vrijeme. Vrijeme tijekom kojeg ukrajinske snage mogu ostvariti nove obrambene uspjehe.
Putin je odigrao onako kako se od njega moglo očekivati, eskalirat će sukob jer tako u javnosti, i što je važnije, u krugu elita i vlasti ostavlja dojam moći. Bez toga nastupa erozija njegovog liderstva. Što je jedini neprihvatljiv scenarij.
Kremaljski car je podigao ulog definirajući otvoreno da je riječ o sukobu sa Zapadom. Odatle i prijetnja djelovanja oružjem za masovno uništenje i uvjeravanje “ne blefiram”. Možda prije uvjerava sebe nego prijeti Zapadu, ali u situaciji u kojoj su mu opcije ograničene, a jesu, iracionalnost treba uključiti u sve računice.
Ruska vojska se pokazala neuspješnom na bojištu i Putin mora poduzeti mjere da tu sliku promijeni. I zato je opasan.
Zapad sada također nema izbora, mora nastaviti pomoć Ukrajini. Putinova eventualna pobjeda vodila bi prema eskalaciji na prostor NATO. To je scenarij koje se mora pokušati izbjeći.