Širom svijeta, počevši od 2018. godine, 23. septembar obilježava se kao Dan znakovnih jezika u znak podsjećanja na datum kada je 1951. godine formirana Svjetska federacija gluhih osoba. Ujedinjene nacije proglasile su ovaj dan zbog podizanja svijesti o značaju znakovnog jezika za potpuno ostvarenje ljudskih prava osoba koje su gluhe. U Bosni i Hercegovini, prema podacima Agencije za statistiku BiH, ima oko 40.000 gluhih ili osoba sa oštećenim sluhom, među oko 3,5 miliona stanovnika koliko ih je bilo u zemlji prema popisu stanovništva iz 2013. godine, dok je prema podacima nekih nevladinih organizacija, ovaj broj mnogo veći.
Prema podacima Svjetske federacije gluhih, oko 72 miliona osoba u svijetu je gluho, a koliko takvih osoba ima u BiH nije tačno utvrđeno, jer nema jedinstvenog registra kao ni za mnoge druge kategorije. Zakon o znakovnom jeziku je na državnom nivou donesen 2009. godine, međutim, čeka se na njegovu primjenu. Jedan od problema nedostatak tumača znakovnog jezika. Gluhe i nagluhe osobe u BiH suočavaju se s diskriminacijom i nemaju ravnopravan položaj s ostalim članovima društva, o čemu svjedoče i brojna kršenja zakonskih i drugih propisa.
Jedan od problema je nedostatak tumača
Bosna i Hercegovina nema registar tumača znakovnog jezika, iako je i to bila jedna od obaveza predviđenih Zakonom. Prema podacima nevladinog sektora, u BiH ih ima tek 16.
“Na području Bosne i Hercegovine, prema podacima Agencije za statistiku BiH, ima oko 40.000 gluhih ili osoba sa oštećenim sluhom. Na području Federacije BiH ima oko 28.000 gluhih osoba, a u Republici Srpskoj oko 12.000. Još uvijek nemamo konačan podatak”, rekao je sekretar Saveza udruženja gluhih i nagluhih Federacije BiH Sulejman Čaković.
Kada je riječ o znakovnom jeziku, kazao je da su na federalnom nivou pokrenuli pitanje usvajanja zakona.
“Vlada Federacije BiH je prihvatila našu inicijativu. Vlada je formirala komisiju za izradu prijedloga tog zakona. I još uvijek čekamo”, pojasnio je Čaković te ukazao na značaj zakona o znakovnom jeziku: “Najveći nedostatak su tumači znakovnog jezika i komunikacija. Nikada nećemo imati pravu komunikaciju sa zdravom sredinom. Gluhe osobe svaki dan žive bez zdrave komunikacije. Nama su najveći nedostatak tumači znakovnog jezika”.
Čaković je podsjetio da je prije proteklog rata u našoj zemlji bilo 16 certificiranih tumača znakovnog jezika.
“Svake godine imamo kurs znakovnog jezika kako bi olakšali život naših članova i kako bi mogli obavljati obaveze u opštini, domovima zdravlja, bolnici… Problem je znakovni jezik”, rekao je Čaković.
Naser Husić, certificirani tumač znakovnog jezika, kaže kako u Bosni i Hercegovini ima oko 70.000 osoba sa oštećenjem sluha i gluhih osoba, ali da to nije tačan, relevantan podatak.
“Znakovnih tumača u Bosni i Hercegovini ima zvanično 16, možda ih ima i više jer ljudi koji žive sa roditeljima koji su gluhi imaju znanje znakovnog jezika i vjerovatno učestvuju u nekim sferama društva”, pojasnio je Husić.
Prema njegovim riječima, situacija je jako specifična, ljudi neće da se bave sa prevođenjem i tumačenjem znakovnog jezika jer to nije sistemski organizovano i vjerovatno jer je malo plaćeno, ako uopšte i jeste.
“To su sve faktori koji odbijaju ljude od ovog zanimanja koje je jako lijepo i korisno za društvo i zajednicu. Sada je predizborna kampanja, a u biračkom tijelu sigurno ima gluhih osoba ili onih sa oštećenim sluhom. I oni žele znati ko su kandidati, za koga će glasati. Oni tu informaciju nemaju što je jako žalosno. Te osobe žive jako teško jer se svakodnevno susreću sa problemima, kako na ulici tako i u različitm ustanovama i institucijama. Ima slučajeva, ali nema puno, da se mora otići i pomoći na sudu, u tužilaštvu… Situacija je jako teška. Ljudi su u jako teškoj situaciji, na njih niko ne obraća pažnju. Država, entiteti, kantoni, opštine trebaju dati više značaja znakovnom jeziku”, poručio je Husić.
Zakon o znakovnom jeziku nikada nije implementiran
Podsjetio je da zakoni postoje i da Zakon o znakovnom jeziku na državnom nivou postoji od 2009. godine, ali nikada nije implementiran.
“Zakon o znakovnom jeziku na federalnom nivou je u nacrtu i čeka svoju primjenu. Njima je potrebna pomoć. Trebaju otići doktoru, u opštinu. Sve potrebe koje mi imamo i oni imaju. Zakon je dobro urađen, ali problem je realizacija. Mi nemamo toliko tumača znakovnog jezika koji mogu provesti taj zakon. Nema novih tumača, kao kadar, da mogu raditi ne samo u medijima nego i u opštinama, vladinim institucijama, bolnicama… Nešto će se morati riješiti”, istakao je Husić.
BiH nema obrazovne ustanove za izučavanje znakovnog jezika. Tumači su, većinom samouki.
“Do sada je praksa bila da su se djeca ili osobe koje znaju znakovni jezik, možda su u porodici imali nekog gluhog ili sa oštećenim sluhom, usavršavali. Ja sam naučio uz roditelje. Ne znam da li sam prije naučio znakovni jezik ili da pričam. Moj maternji jezik je znakovni. Roditelji mi nisu čuli, nijedno, a ja sam njima još od malena bio od pomoći u bolnicama, općinama, firmi…”, rekao je Husić.
Značaj znakovnih jezika izuzetno je veliki, ali nije poznato koliko ih tačno postoji. Smatra se da jedan od najranijih pisanih zapisa o znakovnom jeziku potiče iz 15. stoljeća prije nove ere.