U berlinskoj neuronaučnoj laboratoriji prošle godine jedan dobrovoljac je sjedio na stolici sa podignutim rukama i otkrivenim nožnim prstima. Iza njega, sa punim pristupom tabanima, krio se drugi dobrovoljac, čekajući savijenih prstiju. On je dobio instrukcije da u jednom momentu zagolica prvog dobrovoljca.
Da bi ovaj trenutak bio zabilježen, GoPro kamera bila je uperena u lice i tijelo prvog dobrovoljca, a još jedna je snimala njegove noge. U blizini je visio mikrofon. Kao što je bilo očekivano, prvi dobrovoljac nije mogao da se ne nasmije. Činjenica da nije izostala njegova reakcija na golicanje je ono što je privuklo Majkla Brehta, vođu istraživačke grupe sa Hambolt univerziteta, neuronauci golicanja.
Nauka kaže da je smijeh društveno ponašanje među određenim vrstama sisarima. To je način razoružavanja drugih, ublažavanja društvenih tenzija i povezivanja. Šimpanze se smiju. Psi i delfini također. Pacovi su uobičajeni subjekti eksperimenata u studijama golicanja. Ako ih prevrnete i golicate po stomaku, oni će ispuštati zvukove visokih frekvenicija koje ljudsko uho ne može ni da čuje.
I dalje, međutim, postoji puno nepoznanica u vezi golicanja, bilo kod životinja ili ljudi, a najveća misterija je zašto ne možemo sami sebe da golicamo.
„Ako čitate stare Grke, Aristotel se pitao o golicljivosti. Takođe Sokrat, Galileo Galilej i Frensis Bejkon“, kaže Konstantina Kilteni, kognitivna neuronaučnica koji proučava dodir i golicanje na švedskom institutu Karolinska, i koja nije uključena u Brehtov rad.
Ne znamo zašto dodir može izazvati golicanje, niti šta se dešava u mozgu tokom ove reakcije tijela. Ne znamo zašto su neki ljudi – ili neki dijelovi tela – golicljiviji od drugih.
„Ova pitanja su veoma stara“, nastavlja ona,
„I poslije skoro 2.000 godina, još uvek zaista nemamo odgovor na njih.“
Dio problema je u tome što je teško prikupiti objektivne mjere o tome kako ljudi reaguju na golicanje. Zato je Brehtova grupa napravila eksperiment sa 12 učesnika koji je – iako sa malom veličinom uzorka – bio dizajniran da posmatra ovaj fenomen sa nearistotelovskim igračkama kao što su GoPro kamere i mikrofoni. Snimci koje je njegov tim sakupio pomogli su im da shvate šta se tačno dešava kada neko golica ljude, a šta kada oni sami sebe golicaju.
Golicanje je, kaže Breht, „veoma čudna vrsta dodira i reakcija na dodir“. On je fasciniran koliko je ovo složeno ponašanje univerzalno. U naučnom radu iz 1897. pod nazivom Psihologija golicanja, smjeha i stripa, njegovi autori su primjetili da svi ljudi generalno imaju iste slabe tačke za golicanje. Stopala su prva na ovoj listi, a onda sljede pazuh, vrat i brada. Instinktivno se golicamo i igramo kao djeca, i mada dio te sklonosti ka igri nestaje sa godinama, mi i dalje razumijemo ovaj misteriozni jezik. Breht veruje da je to oblik društvenog signaliziranja u kontekstu igre:
„Svojim kikotom signalizirate da je u redu da vas neko dodirne.”
U prvoj fazi novog eksperimenta, svaki učesnik je imao svoj trenutak ispred GoPro kamere i mikrofona. Oni su na smjenu golicali jedni druge, a njihove reakcije su bile zabilježene gore pomenutim uređajima. Prvo što je primjećeno je da su se izrazi lica i disanje učesnika eksperimenta promjenili nakon oko 300 milisekundi od početka golicanja. Zatim, na oko 500 milisekundi, došao je glasan smjeh, što je iznenađujuće kasno.
Dobrovoljci su također ocijenili koliko je svaki dodir izazivao golicanje. Oni su se glasno smijali nakon oko 70 odsto dodira, a što su intenzivnije osjećali golicanje, smijali su se glasnije. U stvari, zvuk njihovog smjeha bio je mjera koja je najbolje korelirala sa njihovim subjektivnim ocjenama intenziteta svakog golicanja.
U sljedećoj fazi eksperimenta, jedna grupa učesnika eksperimenta je golicala druge dobrovoljce, dok su ovi istovremeno golicali sebe.
Očekivano, kada su ljudi golicali sebe nije došlo do bilo kakvih reakcija. Tim istraživača je, međutim, primjetio još jednu čudnu stvar: Kada su ljudi golicali sebe oni su manje intenzivno reagovali na golicanje od strane drugih dobrovoljaca.
„To je bilo iznenađenje za nas“, komentarisao je Breht ovaj fenomen i dodao:
„Ali to se vrlo jasno moglo vidjeti u zabeleženim podacima.“
Zašto se ovo dešava? Opet se, dakle, vraćamo na pitanje zašto ne možemo sami sebe da golicamo. Vodeća teorija smatra da golicanje izaziva smjeh zahvaljujući grešci u predviđanju mozga. Nepredvidiv dodir ga zbunjuje, dovodeći ga u mini pomamu. Kada sami pokušavamo da se zagolicamo, to je očekivano, pa reakcija izostaje.
Ali Breht misli da se zapravo ne radi o lošem predviđanju. Umjesto toga, on sugeriše da dok osoba dodiruje sebe, mozak šalje poruku širom tijela koja inhibira osetljivost na dodir.
„Mislimo da ono što se dešava jeste da mozak prepoznaje da mi dodirujemo sebe i defakto isključuje receptore za sve dodire koji bi izazvali uobičajenu reakciju kod golicanja“, kaže on.
Da nije tako, tvrdi on, svi bismo se stalno golicali svaki put kada počešemo pazuh ili dodirnemo nožne prste.
“Ovo ima smisla”, kaže Sofi Skot, kognitivni neuronaučnik sa Univerzitetskog koledža u Londonu i nastavlja:
“Naš mozak uči da odbija senzorne percepcije kada im naše akcije doprinose. Sjedeći sada, stvaram mnogo fizičkih senzacija u svom tijelu samo svojim pokretom. A to mi je mnogo manje važno da znam nego da li je neko drugi ušao u sobu i dodirnuo me“, kaže ona.
U stvari, nastavlja ona, isti efekat inhibiranja se dešava sa sluhom. Kada govorite, dijelovi vašeg mozga koji slušaju druge ljude koji govore su potisnuti. (Zato, kaže ona, „Ljudi su veoma loši u proceni koliko glasno govore.”) Dakle, ako mozak inhibira reakcije na dodir dok osoba pokušava da se golica, to takođe inhibira reakcije na golicanje od strane nekog drugog.