Nije isključeno da će u Izraelu ubuduće dominirati dva suprotstavljena tabora, da će to biti zemlja u kojoj postoje dva društva: jedno liberalno i jedno nacionalističko, jedno kozmopolitsko-tolerantno, i jedno koje osim židovskog ne priznaje druge identitete. A da bi do toga moglo doći, to se već moglo naslutiti u predizbornoj kampanji. Rezultati izbora, još uvijek privremeni, potvrdili su da napreduje otuđenje između ta dva bloka u izraelskom društvu.
“Ankete pokazuju da je najmanje deset posto Izraelaca glasalo za jednu stranku koja 20% naših sugrađana, naime izraelskih Arapa, želi pokazati srednji prst“ – s tim riječima Gil Troy, komentator desno-liberalnog Jerusalem Posta, opisuje ono što sad prijeti: dodatno produbljenje jaza u ionako podijeljenoj zemlji. Mnogo toga govori u prilog tezi političkih promatrača koji su mišljenja da, kako je često nazivaju, „desno-ekstremna“ religiozno-cionistička stranka Bezalel Smotricha i Itamara Ben-Gvira želi nastaviti sa svojom tvrdom retorikom, za koju će u slučaju očekivane izborne pobjede odgovornost morati preuzeti i budući premijer Benjamin Netanjahu.
Vanjskopolitičke napetosti
Unutarnjopolitički jaz se produbljuje u vremenima u kojima se Izrael i na vanjskopolitičkom planu suočava s napetostima i prijetećom situacijom. Čini se da će odnos Izraela barem s jednim dijelom njegovih susjeda i ubuduće biti težak. Takozvani „Abraham-Accords“, sporazumi o razumijevanju koje je Izrael u kasno ljeto 2020. potpisao s nekim državama, na primjer Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahrainom, a kasnije i Sudanom i Marokom, rezultirali su doduše smanjenjem tenzija i označili su, nadajmo se, početak faze normalizacije u vanjskopolitičkim odnosima.
Ali nasuprot tim uspjesima zabilježenima na jednoj strani, postoje i ogromni izazovi na drugoj strani. To posebice vrijedi za Iran, zemlju čijem trulom državnom vodstvu, koje se trenutno suočava s jakim unutarnjopolitičkim napadima, već godinama na pamet ne pada ništa drugo nego da govori o uništavanju Izraela i pritom ulaže enormna sredstva u vojnu opremu kako bi taj cilj i potkrijepilo. A taj cilj prije svega služi tome da se kompletno nezadovoljstvo građana usmjeri na neku drugu adresu, i to neuspješno – kako upravo vidimo u Iranu.
I libanonski Hezbolah, kojeg se često naziva „produženom rukom Irana“, s ispaljivanjem tisuća raketa na područje sjeverne granice Izraela predstavlja ogromnu prijetnju. Tu prijetnju dugoročno neće otkloniti ni plinski sporazum, koji je potpisan s Libanonom samo nekoliko sati prije izbora.
Politički diskurs
Osim toga islamistički Hamas i dalje će biti neuračunljiv, a još više od njega Palestinski islamski džihad u Pojasu Gaze. Dijalog buduće izraelske vlade koja će skrenuti udesno i Palestinaca, bez obzira radi li se o radikalnima ili umjerenima, u budućnosti bi mogao biti teži, jer će tvrdolinijaški radikalni izraelski naseljenici ubuduće još glasnije artikulirati svoje zahtjeve za proširenjem područja gradnje novih židovskih naselja – glasnije nego što su to do sada činili. Može se pretpostaviti da će Smotrich i Ben-Gvir te zahtjeve iskoristiti u svom djelovanju. Ponovno bi mogli „živnuti“ i zahtjevi za aneksijom zaposjednutih palestinskih područja. Politolog Nir Zilber, savjetnik Israel Policy Foruma, u svom podcastu pretpostavlja da dvojica spomenutih političara žele zapravo pomaknuti granice političkog diskursa – u smjeru nove radikalnosti. A to znači između ostaloga da oni Izrael ne vide samo kao židovsku, već i kao religioznu državu. Izraelsko društvo kao takvo se dakle nalazi pred velikim testom.
Trenutno se ne čini da bi to sve Benjamina Netanjahua, koji je suočen s nekoliko sudskih postupaka, moglo impresionirati na bilo koji način. Ako on ponovno postane premijer, preuzimanje te dužnosti bi mu pomoglo da se riješi dodatnih pravosudnih problema. I zato mu se, kako stvari izgledaju, ni savez s ultra-desničarima ne čini kao prevelik problem. Cijenu će platiti umjerene snage, i na izraelskoj ali i na palestinskoj strani – baš kao i generalno gledajući kompletno izraelsko društvo, u kojem je raskol sve očitiji i sve dublji.
Kersten Knipp (DW)