Ako ste mislili da smo odlučili predstaviti vam samo djevojke koje se rekreativno bave trčanjem, upoznati vas sa njihovim ritualima, nekoga i inspirisati, iznenadit ćemo vas. Nakon Jasmine i Irme, ovog puta tu ulogu prepuštamo Arminu Duziću. Riječ je o dečku koji nije iz Mostara, ali tu je već dugi niz godina a u sportu je, kako kaže, od malih nogu.
“Bili su tu rukomet, ples i atletika. Na školskim takmičenjima iz atletike sam osvajao postolja u disciplinama 60m kao i 100m. Donji Vakuf nije imao uslove za bavljenje atletikom pa smo birali neke druge sportove. Kada sam došao na studij u Mostar koristio sam slobodno vrijeme da odem trčati. Profesor sa fakulteta, Adi Palić je tad govorio da će ići na polumaraton Plitvice. Pitao je na fakultetu da li ima neko zainteresiran da ide. Javio sam se iz želje da probam polumaraton, koji je za mene tad bio izazov. To je bio novembar 2014. godine, ako se ne varam. Sjećam se da te godine rekreativno trčanje uopšte nije bilo popularno u gradu. Polumaratona je u BiH bilo jako malo. Tako sam ja prvi polumaraton istrčao na Plitvičkim jezerima. Kasnije dolaze Banja Luka, Dubrovnik, Split, Zagreb, Sarajevo, Beograd, Ljubljana i ostali gradovi. Onda su krenule trke na 5 i 10K, maratoni i popularnost trčanja je porasla. Povukao sam se 2018/19 godine, zbog zasićenja. Nije mi više to bilo to, prevelik broj trka, broj trkača se prorijedio zbog rasporeda, a vidio sam da se mogu više posvetiti i doprinijeti kada bi pokrenuo školu atletike za djecu.”

Tako je počela nova faza njegovog života u kojoj, zajedno sa kolegama, pokreće Školu atletike Mostar. To je bilo 2020. godine.
“Od samog osnivanja do danas zadovoljni smo kako napreduje naš rad. Mogu reći da sam ambiciozan, tako da to nastojim prenijeti na djecu koju treniram. Naravno da djeca imaju ambicije, samo ih trebamo pustiti da uživaju, kada treba usmjeriti, biti podrška u njihovom rastu i razvoju. Kod djece sa kojom radim svaki dan vidim želju za učenjem, napredovanjem. Kao trener i ja napredujem i učim sa njima. Djeca znaju za Amela Tuku, Ivanu Španović, Bolta i ostale vrhunske atletičare, tako da i oni imaju svoje snove”, ističe Duzić.
O prednostima trčanja i bavljenja fizikom aktivnošću već smo ranije govorili. Duzić nas savjetuje kako bismo postepeno trebali krenuti sa trčanjem.
“Trčanje u službi zdravlja i rekreacije je isključivo onda kada se ne poredimo sa vrhunskim sportistima, ne idemo preko neke crvene linije za nas i naše zdravlje. Posmatram rekreativne utke, pola trkača dođe fizički nespremno, sa nepravilnom tehnikom trčanja, sa neadekvatnom opremom za tu aktivnost. Logičan slijed je da će to napraviti više štete nego koristi pojedincu”, navodi.
Dodaje kako bi se u nekoj skorijoj budućnosti organizatori utrka trebali možda okrenuti ka nekim novim uslovima za prijavu, poput sistematskih pregleda, jer je velika odgovornost ugostiti npr. 1000 trkača.
“Ali evo da se malo okrenemo i na dobrobiti. Drago mi je da je više ljudi fizički aktivno, da se sklapaju poznanstva i prijateljstva kroz trkačke manifestacije. A kada su u pitanju djeca, pored nekih zdravstvenih prednosti, tu je razvoj motorike, socijalizacija, sticanje samostalnost i discipline i sl.”
Mali sportisti, mini ambasadori Mostara, nastupili su na mnogobrojnim takmičenjima, osvajali medalje, ostvarivali zapažene rezultate na takmičenjima širom zemlje, ali i van BiH. Jedno od takvih takmičenja bile su Evropske atletske igre u Češkoj odakle su sa sobom u Mostar ponijeli uspomene i jedan uzbudljiv povratak, odnosno putovanje.
“Imali smo rezervisane karte 10 dana prije za povratak, 11h autobus Brno – Beč, gdje smo trebali presjedati i nastaviti prema Sarajevu. Pratio sam ujutro na aplikacijii, autobus je bio nedostupan. Kada smo došli na stranicu, gledao sam na rasporedu nije ga bilo. Pitao sam u poslovnici Flixbus šta se dešava, rekli su da je sve ok, da autobus dolazi prema rasporedu. Tu sam bio sumnjiv odmah, svaki bus koji je dolazio na stanicu sam gledao gdje ide. Nije bilo busa za Beč. Oko 11:05 sam opet otišao, da bi poslodavac rekao da je taj bus stajao na nekom peronu van stanice. Nakon dugog razgovora, rekao mi je da ima zamjenski ali da je pun. Sjetio sam se voza, rekao djeci da uzmu stvari i otišli smo na voz, koji je dolazio iz Berlina.Tako smo nenadano “uskočili” u brzi voz sa svim mogućnostima, koji je djeci svakako bio novo iskustvo, pored svih dešavanja u Češkoj. Uglavnom, sretno smo stigli nazad”, ispričao nam je Duzić.

Kroz ovaj, ali i još mnoge druge primjere, vidimo da se pored takmičenja, djeca međusobno druže, sklapaju prijateljstva i poznanstva te uče i usvajaju neke nove životne navike.
Sa super utiscima i uspomenama koje nosi sa sobom završili smo današnji razgovor za Ero.ba sa trenerom Arminom Duzićem, koji pored toga radi i kao fitness instruktor se te bavi još jednom temom, za koju postoje mnoge predrasude. Naime, riječ je o treninzima i programu za trudnice kao i žene koje su u postporođajnom periodu. Ova tema zahtijeva mnogo više prostora, tako da ćemo se u nekom od narednih razgovora baviti upravo ovom temom. Što bi rekli, #staytuned
Belma Baralija