Potres koji je pogodio Tursku i Siriju 6. veljače nezapamćena je kataklizma, najgora u zadnjih stotinu godina, piše Euronews. Južni turski grad Antakyja i njegovi stanovnici među najteže su pogođenima. A to je nekoć bio važan trgovački centar i treći najveći grad u Rimskom Carstvu. No razorni potresi gotovo ništa nisu poštedjeli. Kasim Gündüz jedan je od stanovnika grada. Njegova obitelj razorena je katastrofom.
„Moja supruga zove se Šefika, zvao sam ju gulum (ruža). Vikao sam Šefika! Šefika! I ništa nisam čuo. Bili smo u braku 52 godine”, rekao je.
Kasim je za Euronews rekao da sada čeka vjerojatno njezine posmrtne ostatke. Tijelo njegova sina izvučeno je iz ruševina i nalazi se u plastičnoj vreći u blizini. Cijeli njegov svijet se srušio.
„Pomažem. Izvukao sam tijelo svoje šogorice. Bila je bez glave”, rekao je njegov sugrađanin Mehmet Elmaci. “Moj šogor i njihova mala kći još su ispod ruševina.”
Sve gori sanitarni uvjeti
Antakyja, odnosno drevna Antihoija, osnovana je 300. godine prije Krista i kroz povijest je doživjela popriličan broj katastrofa. Više je puta bila uništena i ponovno obnovljena. Ali kada je regiju pogodio potres magnitude 7,8 stupnjeva premaRichteru, svi su bili zatečeni. Pomoć je prvih dana nakon tragedije sporo pristizala. Mehmet se uspio spasiti, ali ne sjeća se kako se izvukao iz ruševina. Rekao je da od potresa mora spavati u svojem automobilu sa suprugom i sedmomjesečnim sinom.
Bez struje, vode i zahoda, preživjeli su izloženi velikom riziku. Zarazne bolesti poput svraba i kolere brzo se šire, a svaki dan događaju se naknadni potresi. U prvih nekoliko sati nakon potresa, ruševine su pretraživali samo oni koji su preživjeli, u šoku, ozlijeđeni i bez ikakva iskustva u tome. Tada su došli dobrovoljci. Erdem, građevinar iz Istanbula, dojurio je u Antakyju čim je čuo za potrese.
„Pokušao sam učiniti ono što se moralo. Uspio sam spasiti jednu majku. Uspio sam spasiti i jednog dječaka i njegovu stariju sestru”, rekao je Erdem žaleći što ih nije spasio više.
Ljutiti na Ankaru
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan rekao je da se zemlja nikako nije mogla pripremiti za takvu tragediju. No ne slažu se svi u Antakyji s time.
„Prvi dan kada smo došli ovamo, željeli smo bušiti, ali nismo mogli pronaći ni generator ni pneumatsku bušilicu. Ovdje nije bilo agencije za izvanredne situacije niti dužnosnika”, rekao je stanovnik Antakyje, Ibrahim Halil.
„Drugoga dana, stigli su neki strojevi. Ti su mi ljudi rekli da ne mogu odmah raditi jer moraju dobiti zapovijed ‘odozgo’. I to su čekali. Posao nije organiziran niti se pravilno radi. Ovamo nije došla niti jedna stručna osoba”, dodao je.
Nekoliko dana nakon potresa, izgledalo je kao da vlasti još nemaju situaciju pod kontrolom, unatoč tome što je pristizala međunarodna pomoć. Ljudi se ne slažu oko toga tko je kriv za kaos. Neki kažu da su krive interne podjele, a drugi okrivljuju loše vladanje.
„Kašnjenje pomoći nije nemar. Budući da su ti bageri, kamioni i strojevi dolazili iz drugih regija, trebalo je neko vrijeme da dođu. A sada izvrsno rade”, rekao je Cemal Gungor.
„Jedini razlog zbog kojeg lokalne vlasti nisu dobro radile jest to što su im smanjene ovlasti. Nitko se nije mogao niti pomaknuti bez dozvole odozgo”, rekao je drugi građanin.
Erdoganov centralizirani sustav vladanja zbog te je katastrofe ponovno pod povećalom javnosti i oporba je dobila snažan argument da mu se suprotstavi na ovogodišnjim predsjedničkim izborima, koje bi on po nekima mogao pokušati odgoditi bude li smatrao da su mu izgledi za osvajanje trećeg mandata umanjeni.
Sve više mrtvih
Glavno groblje u Antakyji otkriva prave razmjere katastrofe. Nema dovoljno prostora za pokop poginulih pa su vlasti odlučile da se u predgrađu grada iskopa masovnu grobnicu. S neidentificiranih tijela uzimaju se DNK uzorci kako bi se obitelji jednoga dana mogle oprostiti od bližnjih na pravilan način. Potraga za preživjelima trajala je puno dulje od onoga što se smatra mogućim vremenskim okvirom za preživljavanje. I preživjelih je u ruševinama bilo. Među njima je Fatma, 25-godišnja izbjeglica iz Sirije. Pošto je pobjegla pred strahotama rata u svojoj domovini, preživjela je pod ruševinama čak 140 sati.
Sada je dobila novu priliku, kao i cijeli taj grad, za novi život.
