Na današnji dan 1986. godine u nuklearnoj centrali u Černobilu koja se nalazi na ukrajinsko-bjeloruskoj granici i 110 kilometara od Kijeva dogodila se eksplozija koja je izazvala curenje oblaka nuklearnih čestica. Nuklearne čestice širile su se preko cijele Evrope, pa čak i do SAD-a, Kanade i Japana. Valerij Makarenko, predsjednik Međunarodne unije Černobil-Fukušima, rekao je da su se činjenice o eksploziji u nuklearnoj elektrani u Černobilu u početku skrivale, “da se veličina nesreće nije skrivala, ishod bi bio vrlo drugačiji, bilo bi manje bolesnih i mrtvih”.
Makarenko je u vrijeme tragedije radio kao novinar. Kako je kazao, novinarima je bilo zabranjeno da objavljuju bilo koje druge vijesti, osim službenih izjava o toj temi.
“Novinarima nije bilo dopušteno da uđu u tu regiju. Nije bilo nikoga ko bi se usudio. Jer KGB (Odbor državne sigurnosti SSSR-a) mogao je da nam napravi probleme”, rekao je on.
Prisjetio se da je uspio do mjesta nesreće doći helikopterom.
“Do mjesta nesreće helikopterom sam stigao uz pomoć jednog poznanika. Prvi intervju sam obavio s nekim zvaničnikom. Tako je omogućen protok informacija. Inače, javnost je pokušavala da dobije informacije sa zapadnih radio kanala. Bilo je vrlo ponižavajuće”, rekao je Makarenko.
Ističući kako je SSSR-ova uprava pokušavala sakriti činjenice o nesreći, Makarenko je kazao da se sve idealno prikazalo kod Sovjeta.
“Također je rečeno da je nuklearna elektrana u Černobilu vrlo sigurna. Ali vidjeli smo da to kasnije nije slučaj”, izjavio je Makarenko.
Poručio je da je nesreća utjecala na oko 2,6 miliona ljudi.
“Mnogo je ljudi koji su bolesni i koji su umrli. Ali razlog smrti mnogih zabilježen je kao srčani udar. Sve to se pokazalo raspadom SSSR-a”, kazao je Makarenko.
Boris Katyushin je 1986. radio kao inženjer u nuklearnoj elektrani u Černobilu.
“Shvatili smo da je situacija vrlo ozbiljna kada smo stigli na mjesto nesreće. Ali na mjestu nesreće je došlo do nereda i niko nije znao što učiniti”, rekao je on.
Na području u kojem i dalje postoje rizici od radijacije na području Ukrajine, Bjelorusije i Rusije i danas živi oko pet miliona ljudi. Na mjestu eksplozije podignut je veliki čelični šator, a potpuno uklanjanje centrale planirano je do 2065. godine.