Najokrutnija vrsta nasilja postala je naša svakodnevica. Događa se u školama, obiteljima, na ulici, u radnom okruženju. Žrtava je sve više, vinovnici su sve mlađi. Šta reći i kako odgajati djecu u digitalnom vremenu kada im je sve dostupno, osim roditelja, kada vjeruju svima, a najmanje roditeljima. Kada roditelji, gušeći se u vlastitim problemima, ne vide probleme vlastite djece. O uzrocima, posljedicama, kako reagirati i prevenirati u Dnevniku 2 govorila je Gordana Rajić, ombudsmanka za djecu Republike Srpske.
Kaže da je zakazao cijeli sistem – od roditelja, škole i cijelog društva.
“Stalno se u medijima priča o vršnjačkom nasilju, ali činjenica je da te razmjere i tu brutalnost do sada nismo ozbiljno shvatali. Nažalost, očigledno je trebalo da se desi nešto ovako okrutno pa da se počnu preduzimate nekakve konkretne mjere.”
Rajić naglašava da smo svi svakodnevno bombardovani nasilnim sadržajem.
“To je nešto što je u našim medijima najzastupljenije. Mislim da neko ko odrasta u takvom okruženju i ko ne zna da postoji i nekakva druga strana priče, vremenom počinje da takva ponašanja shvata kao nešto normalno i prihvatljivo, a to svakako nije ni dobro ni preporučljivo niti prisutno u životu bilo kog djeteta.”
Navodi da bi roditelji trebali da povedu računa na koji način njihova djeca provode vrijeme i da, koliko god mogu, iskontrolišu sadržaje do kojih djeca dolaze, iako je to jako teško.
“S obzirom da zabrane neće riješiti dosta toga mislim da se sistemski mora poraditi na ovom pitanju i da zapravo vodimo računa i o tome šta svojoj djeci nudimo.”
Kaže da potpuno ukidanje medijskih sadržaje nije realno ni moguće za očekivati
“Ako zabranimo nešto da rade kod kuće, postoje tu i druga mjesta gdje će opet doći u dodir sa takvim sadržajima. Mislim da je ključ u odgovornom korištenju. Sa djecom moramo pričati, djeci moramo posvetiti pažnju i moramo ih od malena učiti koji su to prihvatljivi, a koji neprihvatljivi oblici ponašanja i što više pratiti njihovo ponašanje i kada uočimo bolo kakvu promjenu ili nešto što bi nam moglo biti signal za uzbunu potrebno je da reagujemo i uključimo i neke druge institucije jer često roditelji nisu u stanju da sami izađu na kraj sa problemima sa kojima se djeca susreću.”
Na pitanje kako sistemski riješiti cijeli problem, odgovara:
“Prije svega, ne možemo nikako odvojiti ulogu porodice u škole, mislim da to ne treba posmatrati odvojeno. Vaspitanje, obrazovanje kreće iz porodice, ali svakako treba da ima svoj nastavak i dopunu u školi. Nažalost, planovi i programi su preopterećeni, djeca su zauzeta vannastavnim aktivnostima i nekako se ta vaspitna uloga sve više gubi. Ako taj dio vaspitanja ne dobijate od roditelja ili u školi onda ćete ga preuzimati od vršnjaka ili na nekim drugim mjestima i svakako da ćete doći do nekih sadržaja koji nisu prihvatljivi i preuzeti model ponašanja koji nije primjeren djeci.”
Smatra da je svaki ovakav događaj, s obzirom na način na koji je izvršen i da je izazvao određenu medijsku pažnju, vapaj za tim da neko čuje to dijete i njegov problem.
“Ali je svakako način na koji se skreće pažnja neadekvatan. Mislim da sama kazna ili spuštanje granice neće utjecati na takva dešavanja. Bolje da djelujemo preventivno, da educiramo id jecu i stručne radnike i roditelje i sve one koji su u kontaktu sa djecom. Prevencija je uvijek bolji vid zaštite nego kazna.”
“Poruka roditeljima je da vrijeme koje provode sa djecom bude kvalitetno, da se interesuju za njihove probleme. Ono što se nama čini banalno njima je možda veliko opterećenje. Uvijek trebaju imati vremena da saslušaju šta misle, šta ih muči, šta ih zanima i da nastojimo da od nas dobiju sve informacije, a ne da ih traže na nekom drugom mjestu”, zaključila je Rajić.