Rijetki su oni koji se mogu pohvaliti pedesetogodišnjom novinarskom karijerom. Mostarski novinar Fazlija Hebibović ovog mjeseca obilježio je pedeset godina rada u medijima. Prije rata bio je stalni dopisnik najtiražnijeg lista u Jugoslaviji, Politike ekspres, dva puta je proglašen najboljim novinarom, a napisao je više od 30 hiljada tekstova. Iako ima 72 godine i dalje radi i piše.
“U ovu profesiju kad se uđe, iz nje se ne može izići, što bi stare kolege rekle samo te mogu na harem ili groblje odnijeti, tako je i kod mene, ja sam navikao, radim cijeli život, 50 godina, tako da ja život ne bih mogao zamisliti bez novinarstva, iako danas ne radim kao što sam nekad jer godine čine svoje“, priznaje za N1 Hebibović.
Iako je novinarstvo vrlo stresno i odgovorno zanimanje, tokom 50 godina rada nikad nije ni pomislio da se povuče iz ove profesije, a teških situacija kaže nije nedostajalo.
“Svi ti teški trenuci, napadi, meni su davali samo veću snagu da idem dalje, a prije je redakcija uvijek stajala iza novinara. U nas je redakcija takva bila da se može cijeli Mostar dignuti protiv mene, ali ako redakcija ocijeni da sam ja radio kako treba i da je taj tekst urađen po svim profesionalnim normama onda mi ništa nije moglo biti. Svašta je bilo, ali ni u jednom trenutku nisam razmišljao da se povučem, evo i danas sam ja u 6 već na radnom mjestu“, dodaje.
Još kao učenik Osnovne škole počeo je da piše za „Male novine“, „Veselu svesku“, „Kekec“ a prvi tekst koji je još kao dječak objavio bio je sa poznatim glumcem Ljubišom Samardžićem. U svijet novinarstva , ušao je sasvim slučajno, a prisjetio se kako je to bilo raditi u novinarstvu prije rata kada informacije nisu bile nadohvat ruke.
“Sasvim slučajno je to bilo, kada je bila premijera filma „Diverzanti“, tad sam objavio tekst u Malim novinama, a kasnije me kolega Đemo Raljević doveo u Oslobođenje. Bio sam dopisnik koji je prati cijelu Hercegovinu, kao i Metković, Opuzen, Ploče, a najviše sam volio pisati reportaže. To je za mene bilo pravo novinarstvo, lako je danas kad imaš sve na internetu i sve je nadohvat ruke, ja sam morao otići u Neum, i tekst moj treba da bude u Beogradu do 15 sati, poslije toga nema objave, nemaš internet, nemaš ništa, sam si, napišeš tekst pa ideš na Željezničku stanicu moliš nekoga ko ide za Beograd da odnese tekst“, prisjetio se Fazlija.
Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine, kao honorarac u „Oslobođenju“. Krajem 1974. počeo je pisati za „Politiku ekspres“, a dobitnik je više nagrada i priznanja.
„Koliko znam mojih kolega iz moje generacije niko nije više u novinarstvu. Od 380 nas radnika iz „Politike expres“, 36 nas je u životu i svi mi se čude da ja još uvijek radim. Prije rata je to bilo najljepše zanimanje, da sad počinjem raditi u novinarstvu ja bih se odmah povukao, u Mostaru je nekad bilo toliko toga lijepog u svim oblastima , danas to nije ono što je bilo, nema one ljepote, nema druženja, nije ono što je Mostar bio, i to je ono što meni smeta, a u to sivilo se uklapaju i novinari i što je najgore igraju svi na „moji“ i „njihovi“ što je u mojoj generaciji bilo nezamislivo“, kaže Hebibović koji je napisao knjigu „Mostarski akvareli“ a koja sadrži tekstove reportaža o kojima je pisao tokom svoje bogate novinarske karijere.
„Imam sačuvanih 450 objavljenih reportaža i na nagovor slikara Juse Nikšića, napisao sam knjigu, tu nema politike, nema političara, to su priče o običnim ljudima, od čistača ulica, fudbalera, pjevača, glumaca, meni je bilo najdraže praviti reportaže o Mehi Seviću, mada je to bilo veoma zahtjevno jer je on bio takav čovjek da je pratio da li si zarez i tačku stavio, ali za njegove reportaže sam unaprijed dobivao nagradem, jer Meho je bio fenomen koji se teško rađa“, ističe.
Iako rođen u Jablanici, od malih nogu, stanovnik je Mostara, odrastao u Alajbegovića sokaku, gdje je kako kaže proživio najljepše trenutke u životu.
„Političari mogu pričati da je Mostar jedinstven grad, ali u to ni oni sami ne vjeruju. Nema toga, ja hodam po cijelom gradu, sastajem se s ljudima, ali nije to to. Mi smo prije išli u Abrašević, svi smo bili zaljubljeni u Neretvu, u štigliće, u Velež, išli na igranke, zabavljali se, nije se pitalo koje si vjere, u mom sokaku se slavio i Božić i Bajram, sad toga nema“, kazao je mostarski novinar koji je bio pokretač sedmičnog lista „Nova sloboda“, a sada je direktor i glavni urednik portala „Novasloboda“.
