Često slušamo da je Bosna i Hercegovina država Bošnjaka, Srba i Hrvata. Zaboravljamo li da je ovo država i manjina, posebno Roma koji, uprkos teškom položaju u društvu, ograničenim mogućnostima u obrazovanju i zapošljavanju, Bosnu i Hercegovinu iskreno i od srca zovu svojom? Pitali smo ih prepoznaje li Bosna i Hercegovina njih, ne samo na papiru, nego u praksi?
Iako Romi u Bosni i Hercegovini žive skoro sedam stotina godina, njihova borba da budu prihvaćeni i ravnopravni je i danas prisutna. Na papiru postoje, kažu nam, ali u praksi ih rijetko ko spominje, a još rjeđe im se pružaju prilike da budu ravnopravni članovi društva.
„Bosna i Hercegovina je država i Roma i mi osjećamo državu Bosnu i Hercegovinu kao svoju jednu jedinu državu. Mi želimo kao Romi da budemo sastavni dio ovog društva i da budemo ravnopravni u svakom segmentu“, poručio je Nedžad Jusić, aktivista Udruženja Euro Rom Tuzla.
A mnogo je segmenata u kojima su Romi na marginama. Godinama unazad mnogi nisu bili u mogućnosti školovati svoju djecu što je uveliko ograničilo i mogućnost zaposlenja. Danas, iako samo u Tuzlanskom kantonu ima oko šest stotina romske djece u osnovnim, oko 80 u srednjim školama i nekoliko studenata Roma, posao rijetko dobiju. U romskim zajednicama kažu da je teško ne pomisliti da je razlog nacionalna pripadnost.
„Sad ima i doktora. Djeca uče školu, ali nemaju posla. Znači treba i njih ubacit. Ne znači da li je on Rom, Hrvat, Srbin, ostali, šta ja znam, znači moramo biti ravnopravni svi“, priča Husein Biberović.
Tako Ševal Biberović, iako po zanimanju rukovaoc građevinskim mašinama, nikada nije dobio posao u Bosni i Hercegovini. Radio je, priča nam, u Sloveniji i drugim državama regiona, ali ovdje za njega nije bilo prilike. Slično je i sa njegovom djecom. Romi, bez obzira na stepen obrazovanja, tvrdi, posao mogu dobiti jedino u komunalnom preduzeću ili u trgovinskim objektima.
„Na druga mjesta ne dobivamo. Čak od 100 mjesta gdje je negdje, ne dobivamo jedno mjesto“, kaže Ševal.
Zbog svega navedenog, Romi, koje, kako kažu, do prije 20 godina nije zanimalo ko je na vlasti, danas itekako prate politički sistem. Aktuelna vlast, kao i prethodna, kažu nam, Rome spominje rijetko ili nikako.
„Politika je slaba skroz. Nema ravnopravnosti ni prema kome. Nekome pomognu, nekome ne. Kako ko umije, tako se i snađe u ovoj našoj Bosni i Hercegovini“, dodaje Husein.
„Mah, svako svoje politike ima danas. Tu se ne može znat“, kaže Rabija Biberović.
Zato Romima treba jak politički pokret koji će im omogućiti da budu faktor odlučivanja u strukturama vlasti. Time bi prvenstveno promijenili sliku o Romima i doprinijeli smanjenju diskriminacije. Primjetno je to u općinama i gradovima koji imaju Rome vijećnike.
„Vidimo da tu ima napretka i da je tu bolja situacija za Rome i druge nacionalne manjine nego u onim općinama i gradovima gdje nemamo Rome uključene u politički život“, dodao je Jusić.
Bez obzira na dosadašnji napredak, značaj socijalni i kulturalni jaz između Roma i većinskog stanovništva u BiH je očigledan. Bez sumnje, dalja poboljšanja u pravima i statusu Roma se neće ostvariti bez odlučne i uporne implementacije politika i mjera, samo je pitanje koliko su odlučni oni koji trebaju stati iza toga. Za Rome se moramo boriti svi, ne samo oni sami.