Ako se i za jednu zemlju mislilo da nikad neće otići iz ruskog zagrljaja, onda je to bila Armenija. No svemu dođe kraj, pa i toj ljubavi. Armenija, koju su i zvali “pridruženom ruskom državom”, sve se više udaljava i okreće od svog nekadašnjeg zaštitnika i patrona. Armenija se nalazi u okruženju uglavnom nedobrohotnih susjeda i oslonac na Rusiju bio joj je zalog opstanka.
Naime, Armenija je “kršćanski” otok na samim rubovima Europe između neprijateljski raspoloženih Azerbajdžanaca i Turaka, ima i ne baš sjajne odnose s Gruzijom, pa joj preostaje jedino Iran s kojim ima solidne dobrosusjedske odnose, a sada bi mogla zatražiti da poboljša svoje odnose s EU, poput Moldavije ili Gruzije. Pucalo je između Armenije i Rusije polako, ali sigurno, već nekoliko godina, da bi konačni raskid došao s armenskim gubitkom Nagorno-Karabaha, za što u Erevanu izravno optužuju Moskvu, smatrajući da im je taj “poraz” smjestila u inat, kada su malo “digli glavu” i počeli voditi neovisniju politiku, ali i zato što su Rusima Azerbajdžan i Turska u “uvjetima” rata protiv Ukrajine važniji.
Armenija, mislili su u Kremlju, ionako nema kuda pa će “ostati uz nas”. No, premijer Nikol Pašinjan drukčijeg je mišljenja te se okreće Europi, pogotovo Francuskoj i Grčkoj gdje žive najbrojnije armenske zajednice. Iako je Armenija ekonomski prilično ovisna o Rusiji, koja je njezin najveći trgovinski partner, a i sigurnosno jer ruska vojska, unatoč ratu u Ukrajini, još uvijek nadzire armenske granice s Turskom i Iranom (doduše, dio je vojnika zbog ratnih potreba povučeno).
Nikol Pašinjan zatražio je od Rusa da povuku svoju vojsku s erevanskog aerodroma, navodno baš zato da onemogući eventualni desant (premda zasad ne dira jednu od najvećih ruskih baza na postsovjetskom prostoru Gjumri (oko 5 tisuća vojnika, koja bi prema sporazumu trebala tamo biti do 2044. godine), a osim toga najavio je zamrzavanje armenskog članstva u ruskom vojnom paktu – ODKB, popularno nazvanom ruskim džepnim NATO-om, koji okuplja nekoliko postsovjetskih država, a mnogi smatraju da je to korak ka potpunom izlasku iz tog vojnog bloka.
Armenija je očekivala da će nakon početka ratnih djelovanja u Nagorno-Karabahu Rusija upravo kroz ODKB pomoći Armeniji da zaustavi azerbajdžanski prodor (uz pomoć Turske), ali Moskva je to odbila i, prema tumačenju Erevana, time zabila Armeniji “nož u leđa”, što je bio odlučujući “triger” za kopernikanski obrat armenske politike. No to je dokaz da Rusija, koja se uplela u rat protiv Ukrajine, više ne može kontrolirati ni svoje najvjernije marionete, pa joj iz ruku polako izmiču i zemlje srednje Azije, koje se sve više okreću Turskoj i posebno Kini.