Da je komšija preči od brata, potvrđuju mnogim primjerima iz svakodnevice stanari Ulice vojvode Bojovića u Gradišci. Oni su složni u veselju, zajedno slave i zabavljaju se, a solidarno se odnose kada je nekome od njih potrebna pomoć. Po tome se razlikuju od mnogih u gradu na Savi.
“Svi se poznajemo, poštujemo, uvažavamo. Svakog novog stanara naše ulice rado primamo. Često nalazimo povod i razlog za feštu i zabavu. Na ulici igramo u kolu, pripremamo roštilj, slavimo. Povoda uvijek ima, lako ih pronalazimo”, objašnjava Dražen Majdanac suštinu uličnih druženja.
Svako, na poseban način, zavisno od umijeća, znanja i iskustva, tome doprinosi. A okupljaju se sve generacije. Momčilo Marjanović (92) je najstariji stanovnik ove ulice. On je dugogodišnji učitelj u penziji i sakupljač arhivske dokumentacije o školama i školstvu.
“Lijepo je kada se mještani druže, kada se svako sa svakim pozdravlja, pita za zdravlje, interesuje se kako mu je, ima li problema. Ja sam često u društvu školaraca koje propitujem o nastavi i đačkim lekcijama. Nastojim pomoći da lakše napišu domaće zadatke, da se pripreme za nastavu. Kada se vrate sa peticama u sveskama, tome se svi obradujemo”, opisao je Marjanović svoju ulogu u ulici, gdje stanuje 50 godina.
“Novo vrijeme otuđilo je ljude, zatvorilo ih u kuće, nove tehnologije su stvorile nove, uglavnom loše navike. Nestalo je druženja, iskrenog odnosa, niko ni za koga ne mari. E, to mi želimo promijeniti i vjerujem da uspijevamo. Uostalom, mi smo više na ulici, ispred kuće, nego u dvorištu. Zato smo stvorili drugačije navike koje prenosimo na mlađe”, objasnili su nam Nešo, Boban i Dušica Budić.
U njihovoj ulici, poznatoj i po nezvaničnom nazivu “vječitih dužnika”, raspredaju se svakojake, veoma duhovite i zanimljive priče iz prošlosti.
“Nekada su ovdje bile njive, koje je Sava potapala po nekoliko puta svake godine. Šezdesetih godina prošlog vijeka područje je urbanizovanao, njive su pretvorene u građevinske parcele. Preduzeća su svojim radnicima davala dugoročne kredite za gradnju kuća. Svi su po nekoliko decenija otplaćivali rate i zato su ulicu tako nazvali. I danas, stariji se lakše snalaze po neformalnom nego formalnom nazivu”, objasnili su nam stanovnici Ulice vojvode Bojovića.
To je sada jedna od najljepših gradskih ulica u naselju Senjak. Svako je ovdje, hvale se, majstor svog zanata. I to ne bilo kakav.
Dejan Klincov je zaljubljenik i majstor za automobile i motore, Velibor Budić uzgaja džinovski paradajz, Brane Abramović je najbolji fotograf, Milorad Grubor, inače doseljenik iz Drvara, je graditelj minijaturnih brodova, standardnih kućnih krovova i svakojakih drvenarija. Mišo Subotić je veterinar i poljoprivrednik, zaštitnik sitnih životinja. Mališani su uspješni sportisti i dobri učenici.
“Mi ovdje gradimo moralne vrijednosti i razvijamo prijateljstva. To je, u ova smutna vremena, najvažnije. Svjesni smo da se, u svakoj situaciji, možemo osloniti jedni na druge, u svako doba dana i noći pozvati u pomoć. Učestvujemo zajedno i u radnim akcijama, uređujemo našu ulicu jer želimo da ona u svakom smislu bude uzorna, prvenstveno kao zajednica”, pričaju Goran, Dražen, Gordana, Bojan, Ljubo, Saša, Deja, Ognjen, Bane, Lea, Milana, Nevena, dvije Ivane…
Sa njima su i najmlađi: Andrej, Aco, Dimitrij, Valentina, Zarija.
Pripravnici
Pripravnički status, objašnjava Dražen Majdanac, imaju zetovi i snajke.
“Za njih imamo testove, provjeru da li se uklapaju u naš koncept. Danijel, koji je na dobrom putu da stekne status zeta, dokazao se rakijom. Donio je litar i počastio društvo. Jutro poslije, dočekali smo bez mamurluka i glavobolje, što je dokaz da je uspješno položio i od statusa pripravnika postao naš punopravni član”, saopštio je Dražen Majdanac.
(Nezavisne)
