U neka prohujala, ali ne tako davna vremena, nije bilo trebinjskog sela u kome nije bilo i po nekoliko korpara, majstora koji su od pruća pleli veliki dio kućnog mobilijara, pa i ograde oko imanja, pregradne zidove, a danas je i u ono malo preostali živih sela, ostao samo jedan – Neđo Perišić, zvani Đako, koji je već zakoračio u desetu deceniju života.
Korpe od pruća isplete još poneko u kućnoj radinosti za ukras, ali stari Đako iz popovopoljskog sela Dračevo to još radi na isti onaj način kojem su ga stari učili – od brestovog pruća i biljke konopljike koju sam ubere i pripremi za pletenje. Radio je, kaže, u nekom vremenu iza Drugog svjetskog rata i na državnom poslu, ali se još šezdesetih godina prošlog vijeka vratio svome Dračevu, iz koga mu više na pamet nije padao odlazak.
“Prvi traktor kupio sam i registrovao u julu 1966. godine i njime počeo orati zemlju sebi i drugima, pa sam taj posao nastavio raditi pune 53 godine, orući od jutra dok se ne smrači, a korparski posao sam u to vrijeme zanemario, pa sam mu se pod starost vratio”, počinje priču starina.
Prisjećajući se kako je pleo i plotove, i sepete za branje grožđa i smokava, i čerjane za sušenje, najviše se, dodaje, bavio pletenjem mreža i košara za lov ribe u rijeci Trebišnjici, koja je u njegovom djetinjstvu bila ponornica, pa bi se iz nje lovilo na desetine kilograma autohtone ribe gaovice, koja živi u podzemnim vodama. S obzirom na to da se i Neđova kuća, koja je nekada brojala 20 članova, pored poljoprivrede bavila i ribarstvom, odmalena je naučen i da lovi ribu i da plete korpe i mreže za njen lov.
Zato se, dodaje dalje, pod stare dane, kada su mu otežali poljoprivredni poslovi, vratio zanatu svoga djetinjstva, ali i porodične tradicije, pa je u posljednjih nekoliko godina ispleo na desetine i stotine korpi i koševa različitih veličina.
“Kažu da se čovjek u starosti vraća djetinjstvu, pa sam se i ja vratio starom zanatu – da ispunim svoj dan i da darujem svoje bliže i komšije ovim mojim od pruća pletenim suvenirima, jer se danas sve ovo što odumire, a nekada je bilo u stalnoj upotrebi – tako zove”, kaže ovaj živahni starac čiju svakodnevicu sačinjava i obavezni odlazak u restoran u Dračevu, u kojem, budući da sadrži i vinariju, uvijek ima gostiju i u koji Đako nekada navrati i po dva puta na dan.
“Iako me djeca posjećuju redovno i čujemo se na dan i po nekoliko puta, moram zbog druženja malo i do kafane, osim kada je ružno vrijeme, kada pada kiša – e taj sam dan produktivniji i malo sam više na ovoj mojoj zanimaciji”, kaže Đako, dodavši da je dosta u životu radio, a ovo što radi sada smatra isključivo zadovoljstvom i odmorom.
Med star preko pet decenija
Osim što predstavlja živu enciklopediju popovopoljskih sela i događaja iz dva rata, Neđo Perišić zna sve i o poljoprivredi, zanatstvu, a naročito o lovu u ovim krajevima, jer je lovac bio od 1960. godine, kada je kupio prvu pušku i učlanio se u lovačko društvo.
Odstrijelio je na stotine krznene divljači i krzna prodavao kožarskim otkupljivačima, imao je najbolje pse goniče – zečare i kuničare i tako radio punih 60 godina.
“Jedino se nikada nisam bavio pčelarstvom, iako o pčelama znam sve, pa sam mnogima pomagao i vrcati med i raditi druge poslove, a daleke 1972. za vrcanje meda mi je ujak dao kantu meda koju sam kući presuo u tegle, pa se jedna potkrala u starim staklenim posudama i tu dočekala i “preskočila” ratni vihor, tako da sam je našao poslije rata čisteći kuću i od tada je čuvam, a tek ponekom otvorim da probam ovaj stari kvalitetni med koji se nije promijenio ni nakon pola vijeka”, ispričao nam je starac Đako.
(Radio Trebinje)