U Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku je danas prvi put na visokom nivou održana komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici.
Bh. ambasador u Ujedinjenim nacijama Zlatko Lagumdžija je otvorio komemoraciju i na samom početku se zahvalio svima, koji su pomogli da bude uspostavljen Međunarodni dan sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine i koji su kosponzorisali Rezoluciju, usvojenu u Generalnoj skupštini UN-a.
Nakon Lagumdžijine najave pušten je kratki film o genocidu, koji je pripremio Memorijalni centar Srebrenica, a zatim se videoporukom obratio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović.
Prisutnima se zatim obratio Dennis Francis, predsjednik 78. zasjedanja GS UN-a, na kojoj je usvojena Rezolucija o genocidu u Srebrenici.
“Historija uprkos ogromnom bolu ne može se poništiti, ali ako se suočimo s hrabrošću, nemamo potrebe da je ponovo proživljavamo. Da bi ispisali svijetlu budućnost, to je ključno”, kazao je Francis na kraju obraćanja.
Zatim su govorili ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković i savjetnica generalnog sekretara UN-a Antonija Guterresa za prevenciju genocida Alice Wirimu Nderitu.
Lagumdžija se još jednom obratio prisutnima i najavio govornike: Antje Leendertse, njemačku ambasadoricu u UN-u, zemlje koja je pokrenula usvajanje Rezolucije; Almasu Salihović, preživjelu žrtvu genocida, koja danas radi u Memorijalnom centru Srebrenica i Nedžada Grabusa, sarajevskog muftiju.
Leendertse je naglasila važnost edukacije o genocidu te je podržala to što se Rezolucija u velikoj mjeri fokusira na obrazovanje.
Uslijedilo je emotivno obraćanje Almase Salihović:
“Dok stojim ovdje pred vama, imam svoju ličnu priču i to je dio mene. Bilo mi je pet godina kada je počela agresija na BiH, tada sam živjela s majkom, dva brata i dvije sestre, u našem selu 25 km udaljenom od Srebrenice. Bilo mi je pet godina kada sam prvi put čula granatu, vidjela mrtve. Svi smo mislili da će to stati. Bez obzira što je majka pokušavala da nas zaštiti od onoga što se dešavalo, moj dan je počinjao strahom, nosila sam lutku sa sobom, to je bila moja tajna zaštita. Zatim je škola u mom selu granatirana, 14 je izgubilo živote, tada smo morali napustiti selo. Pokušali smo ostati što je moguće duže, ali smo na kraju morali je napustiti i izbjeći u tu strašnu sliku Srebrenice, kada je proglašena zaštićenom zonom. Bilo mi je osam kada su naši strahovi postali realnost. Moja starija sestra Fatima i Abdulah brat, bili su ispred nas u bazi, to je posljednji put da sam ga vidjela, i dalje imam u glavi tu sliku kako odbacuje svesku s molitvama na arapskom. Došli smo u Potočare, u blizini fabrike akumulatora, zajedno s drugima, i vjerovali smo da ćemo biti sigurni. Moji braća i sestre su bili unutra, a ja sam provela prva dva dana ispred i gledala sam Mladića s vojnicima. Zatim smo stavljeni u autobus. Mladićev vojnik nas je presreo i tražio sve vrijedno što imamo, a ja sam nudila svoju lutkicu. 13. jula većina je stigla do slobodne teritorije, moj brat nije, pogubljen je među hiljadama drugih, nevinih muškaraca i dječaka, i završio je u masovnoj grobnici. I dalje je njegovo tijelo nepotpuno. U vrijeme smrti je imao 18 godina, imao je smeđe oči, pun ambicija, snova, bio je strastveni sportista, bio je pametan, znam da je to najtoplija osoba, najbolja od nas. Žalim što mu nisam to sve rekla i kako sam ga voljela, izgubiti njega je izgubiti dio sebe… To je zastrašujuće iskustvo koje ostavlja ožiljke, ne postoji osoba u Memorijalnom centru, koja nije pogođena genocidom. Ovo je naša priča i sami ćemo je ispričati, na svoj način, najbolje kako možemo, to ćemo uraditi za našu djecu”, poručila je ona.
Zatim se obratio sarajevski muftija Nedžad Grabus, koji je na kraju pozvao na molitvu za žrtve genocida u Srebrenici i uslijedila je minuta šutnje.
U sali Generalne skupštine UN-a je emitovano i izvođenje “Srebreničkog inferna” tokom obilježavanja genocida u Memorijalnom centru, a Lagumdžija se zahvalio svima na prisustvu.
