Postoje dani kada se ispisuju najljepše stranice istorije nekog kluba, ali postoje dani i kada se ispisuju i one najružnije. Večeras smo mogli vidjeti kako izgleda kada se ispisuju možda i najsramotnije stranice u istoriji Veleža. Ipak, do konačnog zvižduka i onih 5-1 na semaforu, naprosto oni koji vode Velež napravili su nevjerovatan niz poteza koji su vodili u harakiri.
Nejasni razlaz sa Klafurićem
Ako se stvari poslože, pogotovo hronološkim redom, naprosto put u samouništenje je bio predvidiv. Za početak nejasni razlaz sa trenerom. U ovom trenutku uopšte je nebitno ko je „u pravu“ u toj priči. Da li je to Klafurić ili Uprava Veleža, odnosno predsjednik Kluba Senad Kevelj. Prosto je nemoguće da Uprava Veleža „nije osjetila“ da trener ima nezadovoljstvo. Neprihvatljiva je činjenica da nisu nikakva kontakta imali sa njim tokom pauze. Ovo kažemo čak i pod uslovom da je priča o javljanju u 10.00 sati ujutro da je „emotivno ispražnjen“ i tačna, onda ostaje nejasno kako su to dovođeni igrači. A podsjetimo u toj pauzi su došli Tonči Mujan i Karlo Išasegi. Dakle ili je trener dao saglasnost za njihov dolazak ili je treneru rađeno „iza leđa“. Jednostavno ne postoji ni ti može biti treća verzija.
Prvi samoubilački potez ovog ljeta – zakazivanje prozivke na kojoj nema šefa stručnog štaba da se obrati, nego predsjednnik kluba vodi monolog.
Nakon toga, Velež krene na pripreme i od 20-tak dana priprema, skoro 10 dana provede bez novog šefa stručnog štaba. Iako je nepošteno suditi o radu Čanadija večerašnji poraz mu sigurno neće pomoći u karijeri.
Prelazni rok totalni promašaj
Ali da bi trener išta napravio treba imati igrački kadar. I tu dolazimo do drugog samoubilačkog poteza Veleža. Svakom ko je i površno pratio Rođene prošle sezone bilo je jasno ko su udarni igrači, kako Velež igra…
Gruzijac Guliaswili je bio najveći napadački adut Veleža, čiji se izostanak uvijek osjetio. Njegov povratak sa posudbe u Sarajevo i činjenica da Velež nije uopšte doveo ni približnu zamjenu itekako se osjetio. Sada je jasno da bi čak otpisani Adnan Džafić i Emir Halilović bili bolje napadačke opcije od Tončija Mujana, za kojeg je vidljivo da je zalutao ili Milana Jeftovića, koji je treba i to reći, posljednji takmičarski nastup imao krajem prošle godine. Igra Nermina Haskića toplo – hladno, koju smo vidili u dvomeču sa Andorcima, samo je preslika prošle sezone, kada je u istom ritmu igrao. Postavlja se pitanje zar se nije moglo dovesti napadačko ime, koje bi bar djelomično nadomjestilo odlazak Gruzijca.
Treba biti pošten i reći da je veliki peh bio lom ruke pouzdanog Ede Vehabovića, jer je vezni red spao na trojac Šikalo – Halilović – Pršeš. Prilično skroman vezni red.
Putovanje od 12 sati
Da se svemu pristupilo amaterski najbolji je pokazatelj odlazak u Andoru. Velež je do Andore putovao skoro 12 sati, čak dva puta predsjedajući, jer se letjelo Sarajevo – Istanbul i Istanbul – Barcelona. Zaista šokantno, ako se zna da je Velež dvije posljednje sezone na evropske utakmice putovao čarter letovima. Ovdje treba dodati, da sadašnja Uprava Veleža, kao rijetko koja, ima podrošku sa svih nivoa vlasti. Tome u prilog ide činjenica da se upravo sredstvima sa nivoa Federacije BiH, Kantona i Grada Mostara pravi moderna više miliona vrijedna tribina. Također, saznajemo da su i Velež i Zrinjski dobili novac kao podršku za putovanje na evropske utakmice od strane Vlade HNK. Zbog toga je način odlaska u Andoru, gdje je veliki broj navijača prije stigao od igračke ekspedicije, svakako još jedan harakiri potez.
Nakon svega jasno je da su stvari išle ka potopu. Samo je pitanje bilo ko će biti dželat i stvari pokazati onakvim kakvim jesu. To je bio Inter iz Andore.