Strah od neuspjeha čest je kočničar osobnom razvoju, a koliko je prisutan, na koji način se manifestuje kod djece, odraslih, poslovnih ljudi ili sportista razgovarali smo sa Remzijom Šetićem, sportskim psihologom. A u izazovima poput penjanja na Mont Everest, greške mogu biti kobne. Triatlonac i planinar, Tomislav Cvitanušić, govorio je o tome da li je u nekom trenutku osjetio strah da neće uspjeti i kako je prevazišao te osjećaje.
Strah od neuspjeha česta je pojava u modernom svijetu, pojašnjava Šetić, te pojašnjava da kada govorimo o strahu od nuspjeha zapravo govorimo o potrebi za postignućima.
Svaka osoba, a danas je to još izraženije, ima potrebu da uspije, što se odražava u onoj mjeri koliko ulažmo, od želje i motivacije da idemo u tom pravcu.
“Tada se javlja i strah od neuspjeha, koji dijelom može biti motivator“, ističe Šetić.
Prema njegovim riječima, ova pojava je sve prisutnija pogotovo kod mladih ljudi, koji nemaju dovoljno iskustva, bilo da se radi o napredovanju u sportu, u poslovnom svijetu ili nekom drugom segmentu, oni se ne znaju nositi sa strahom od neuspjeha.
“S psihološkog aspekta – postignuće je jednako odnosu između želje za uspjehom i nivoa kognitivne anksioznosti koju doživljavamo u tom trenutku. Kognitivna anksioznost su misli koje prolaze kroz glavu u tom trenutku, kod djece se to javlja u obliku pitanja: šta ako pogriješim, šta ako ne uspijem. To izaziva anksioznost, koji može biti sputavajući”, naglasio je.
A kada je riječ o sportistima, koliko često je strah od neuspjeha kočničar a koliko motivator?
“Neuspjeh je sasvim prirodna stvar, problem je što to ne doživimo na taj način. U sportu sam od malih nogu i sve ono što sam naučio, naučio sam iz neuspjeha, iz uspjeha naučite jako malo – budete bahati, možda arogantni, a u stvari neuspjeh je edukacija kroz koju se mora proći“, pojašnjava Cvitanušić.
Neuspjeh nas uči, ponovio je, i moramo osvijetliti, a jako je važno jer govorimo o adolescentima, koji imaju očekivanja, mlade osobe koje nemaju iskustvo.
“To su stanja anksioznosti za koje treba stručna pomoć, o tome se ne priča, to je tabu tema“, dodao je.
Šetić dalje pojašnjava, kada je u pitanju sport, ali i druge sfere života, kao što je poslovni svijet, da je neuspjeh sastavni dio kako sporta tako i razvoja osoba koje su usmjerene na uspjeh, te da je bitno da neuspjeh prihvate kao proces učenja.
“Oni koji neuspjeh pretvore u katastrofu, oni razvijaju ove vrste anskioznosti koje mogu biti sputavajuće. Najviše se sport napušta u kritičnim godinama, kada prelazite na veći nivo imate očekivanja da će se uspjeh nastaviti, ali ne mora značiti da hoće i najčešće neće. Okolina pravi pritisak da se ide u pravcu laganog razvoja, pogotovo moderno roditeljstvo, koje želi djecu zaštititi od neugodnih iskustava i da sve ide glatko, ali ne postoji nijedan razvoj u kojem niste doživjeli padove, i snaga se vidi u tome koliko ste spremni da se podignete i idete naprijed“, ističe.
Šetić je ukazao na još jednu bitnu stavku kod razvoja djece.
“Nauka je rekla da postoji jedna stvar kod djece koju treba podržati, a to je autonomija. Najuspješniji su ljudi koji su nezavisni, ako zavisite previše od okoline, pogotovo od pojedinaca koji će reći možete ne možete, tu su uspjesi ograničeni“, podvlači.
A kakav je uticaj društvenih mreža?
Društvene mreže formiraju očekivanja koja nisu naši lični ciljevi, a okolina ih nameće, pojasnio je Šetić.
Ono što su danas društvene mreže, nekad je bio uticaj društva koje nas okružuje, ali taj segment je bio bolje kontrolisan – očekivanja su se bolje formirala i poticaj društva je bio bolji.
“Društvene mreže nameću stvari koje mi prihvatamo, a to ne moraju biti naši realni ciljevi“, ponovio je.
Osvrnuvši se na svoje iskustvo penjanja na Mont Everest, u smislu motivacije, Cvitanušić je izdvojio značaj samopouzdanja.
“Samopouzdanje dolazi iz kompetencije, i ako radimo na sebi, treniramo, onda imamo visoko samopouzdanje, a kad ga imamo onda smo sposboni da nešto uradimo. Mi bi iz kreveta da ništa ne radimo, a da budemo najbolji, ili u toj našoj nesreći, od straha za neuspjehom mi prebacujemo strah drugima, opteretimo mlade sportaše da ispune naše snove. Roditelji to gledjau kroz djecu. Tenis, nogomet, to su izuzetno plaćeni sportovi. Vidimo samo one koji su uspjeli, ali ne one koji nisu, roditelji to vide kao ispunjavanje snova koje oni nisu ispunili“, smatra Cvitanušić.