Bosna i Hercegovina suočava se s dramatičnim porastom broja građana kojima je potrebna pomoć, posebno u vidu osnovnih životnih potrepština poput hrane, higijenskih proizvoda, ogrjeva i lijekova.
Javne kuhinje širom zemlje suočavaju se s pritiskom, dok se molbe za obroke i osnovne potrepštine svakodnevno povećavaju. Istovremeno, dok siromaštvo uzima maha, političari koriste priliku da, kao i obično, obećaju mnogo kako bi se domogli vlasti. Međutim, mnoge žalbe građana završavaju tek na društvenim mrežama, bez konkretnih promjena.
„Imam samo 16 godina i svaki dan smo bez obroka. Jedino uspijem jesti kad nam neko iz komšiluka donese,“ svjedoči mlada djevojka čija je poruka upućena Dječijoj javnoj kuhinji u Lukavcu, jednoj od mnogih koje svakodnevno primaju sve veći broj zahtjeva za pomoć.
Biljana Blagojević, koja dolazi po obrok za svog brata, izjavljuje:
„Minimalnu penziju prima. Može li se od minimalne penzije živjeti? Ne može normalno. Itekako mu dobro dođe, barem jedan obrok.“
Volonteri u ovim kuhinjama daju sve od sebe da pomognu onima u potrebi, ali resursi su sve tanji. „Kako dolaze hladnija vremena, tako dolazi i veći broj korisnika. Pored hrane, traže i odjeću i druge potrepštine. Mi gledamo da udovoljimo svakom zahtjevu, ali sve je teže,“ kaže Haris Likić, volonter u Dječijoj javnoj kuhinji Lukavac.
Uz pomoć humanitaraca i lokalnih privrednika, javne kuhinje poput ove u Lukavcu nastoje prehraniti preko 400 ljudi, no broj novih korisnika stalno raste. S druge strane, organizacija Merhamet Bosne i Hercegovine upravlja sa 46 javnih kuhinja u kojima se hrani oko 8.000 osoba. Kenan Vrbanjac, predsjednik Merhameta, napominje:
„Maltene svaki penzioner sa minimalnom penzijom postaje socijalni slučaj. Posebno su pogođeni oni koji žive u gradovima, gdje moraju plaćati visoke račune, pogotovo nakon poskupljenja struje i hrane.“
Situacija je jednako teška i u Crvenom križu. „Često nismo u mogućnosti da pozitivno odgovorimo na svaki zahtjev,“ izjavila je Merima Sarajlić, sekretarka Crvenog križa Tuzlanskog kantona, naglašavajući konstantno povećanje broja onih koji traže pomoć.
Dok se borba za osnovne životne potrebe svakodnevno odvija na terenu, politička scena ostaje nepromijenjena. Predizborne kampanje obećavaju mnogo, no kao i ranije, obećanja ostaju neispunjena, dok se stvarne potrebe građana sve više prebacuju na leđa humanitarnih organizacija.
Psihologinja i aktivistica za ljudska prava, Mira Vilušić, primjećuje da su decenije neispunjenih obećanja dovele do sve većeg nepovjerenja i apatije među građanima.
„U državi u kojoj narod treba da brani njenu prirodu, njen zrak, njeno sve, a oni koji su debelo plaćeni ne čine to, to je država koja treba veliko pospremanje,“ zaključuje Vilušić.
Dok građani sve više ovise o kazanu, osnovne zdravstvene i druge usluge postaju sve nedostižnije. Siromaštvo se produbljuje, a političari ostaju nedodirljivi, uživajući u luksuzu dok narod trpi.