Godinu dana nakon Hamasova upada u Izrael 7. listopada, Izraelce povezuje zajednička trauma zbog tog napada, ali su podijeljeni u pogledu toga kako zaustaviti rat. Nakon Hamasova napada, najsmrtonosnijeg u izraelskoj povijesti, pojavio se pokret nacionalne solidarnosti, dobrovoljci su pripremali obroke za vojnike i smjestili izbjeglice u svojim domovima.
To razumijevanje i solidarnost pružili su Izraelcima određenu utjehu, ali ministarstvo zdravlja ističe da je zemlja sada suočena s „najozbiljnijom krizom mentalnog zdravlja u svojoj povijesti.” Pitanja u vezi sudbine desetaka izraelskih talaca koje su 7. listopada u Pojas Gaze odveli palestinski militanti jako otežavaju ljudima da ostave traumu za sobom i nastave živjeti.
„Osjećaj sigurnosti Izraelaca je uništen”, rekao je Merav Roth, izraelski psihoanalitičar koji liječi bivše taoce i obitelji poginulih.
To je „zbog toga što su se identificirali sa žrtavama i zato što snage sigurnosti nisu mogle spriječiti invaziju na zemlju”, rekao je.
„Ta invazija doma, pojedinca i kolektiva, nezapamćena je u povijesti Izraela i zastrašujuća za Izraelce.”
To nije „trauma koja je završila, nego događaj čije komplikacije postaju sve gore” jer se stalno doznaje za smrt novih talaca ili vojnika koji se bore u Pojasu Gaze i prijeti općim ratom protiv Hezbolaha u Libanonu.
Vratite ih kući!
U napadu Hamasovih militanata 7. listopada ubijeno je1205 ljudi, većinom civila, po podacima AFP-a na osnovi službenih izraelskih podataka koji uključuju taoce ubijene u zatočeništvu. Od 251 taoca koje su oteli militanti, 97 je još u zatočeništvu u Pojasu Gaze, uključujući 33 za koje je izraelska vojska objavila da su mrtvi.
U izraelskoj ofenzivi poginulo je najmanje 41.455 ljudi u Pojasu Gaze, većinom civili, po podacima tamošnjeg ministarstva zdravstva. UN je rekao da su ti podaci pouzdani. U Izraelu su se produbile podjele u vezi vladine ratne politike od kratkotrajnog prekida vatre u studenom kada je na slobodu pušteno 105 talaca i postavljaju se pitanja kako vratiti kući ostale.
Ne prođe subotnje veče a da tisuće prosvjednika na iziđu na ulice Tel Aviva i ponekad drugih gradova, poručujući vlastima: „Vratite ih kući sada!” Ali te Izraelce koji traže dogovor s Hamasom „pod svaku cijenu” kako bi taoci bili pušteni na slobodu kritiziraju oni koji se boje da takvi prosvjedi potkopavaju vladinu poziciju i da bi mogli nehotice osnažiti militante.
Tamar Hermann, znanstvena suradnica Izraelskog instituta za demokraciju, rekla je da ta podjela općenito odražava političku podjelu na ljevicu i desnicu, koja se zaoštrila prije rata zbog prijedloga pravosudne reforme premijera Benjamina Netanyahua.
Prijedlog koji su gurali Netanyahuovi desničarski koalicijski partneri izazvao je višemjesečne prosvjede na kojima su često bili deseci tisuća Izraelaca.
„Očito svi misle da je talačko pitanje strašno, ali ono što izaziva podjele u javnosti jest to koliko smo spremni platiti za oslobađanje manje od 100 ljudi” koji su još u zatočeništvu Pojasu Gaze, rekla je Hermann.
Osjećaj napuštenosti
Rat je također pogoršao podjele između sekularnih Izraelaca i vjernika, velikim dijelom zbog izuzeća od služenja vojske ultraortodoksnim Židovima što mnoge iritira. S obzirom na to da je od 7. listopada poginulo više od 700 pripadnika snaga sigurnosti, da su mobilizirani deseci tisuća rezervista i s obzirom na veliku vojnu operaciju na sjevernoj granici s Libanonom, to je pitanje važnije nego ikad.
„Dok moj unuk riskira svoj život u Gazi, njezini unuci dolaze je posjetiti u našu sobu svaki dan”, rekla je osamdesetogodišnjakinja hospitalizirana u Jeruzalemu, govoreći o svojoj ultraortodoksnoj cimerici.
S druge strane, stanovnici sjevernog Izraela tuže se da ih je država napustila daleko prije rata, a njihovi problemi jako su se povećali otkako je Hezbolah 8. listopada počeo prekogranične napade u znak podrške Hamasu. Zbog gotovo svakodnevnih napada deseci tisuća ljudi su evakuirani, a oko 60.000 još se nije vratilo kućama.
Najteža godina
Vlada je većinu smjestila u hotele, među njima Dorit Siso, učiteljicu iz Shlomija, mjesta na granici.
„Samo se želim vratiti kući. Briga me za rakete”, rekla je 51-godišnja majka četvero djece.
Premda se zbog sigurnosnih pravila ne smiju vratiti u Shlomi, u rujnu je napokon napustila hotel u Jeruzalemu i unajmila kuću u selu na sjeveru. Malo je odahnula nakon, kako je rekla, „najteže godine u svojem životu” s obzirom na to da su joj sinovi mobilizirani, a 11-godišnja kći pati od anksioznosti.