Kotezi, malo selo između Ljubinja i Ravnog. Okupano hercegovačkim suncem, izgrađeno u kamenu. Pejzažom dominiraju mediteranske niske šume i rastinje na okolnim brdima. Selo ima bogatu historiju o čemu svjedoče kamene zidine.
Ivan KUKRIKA, historičar
“Kotezi, prvi put se spominju u Dubrovačkom arhivu 1335. godine. Samo još jedno ili dvoje sela imaju stariju zapisanu povijest. Recimo u srednjem vijeku je karavanski put ovuda išao do Bosne i u povratku. Ovdje dole ima gradina to je pojam koji se tretira još prije ilirskih vremena, iz brončanog ili željeznog doba.”
Prije Drugog svjetskog rata u ovom selu bilo je oko 500 stanovnika. Nakon rata, oko 300. Tada su gotovo svi krenuli “trbuhom za kruhom”. Među njima bio je Ivan Kukrika, koji s ponosom priča o svom selu. Njega je život prije 50 godina odveo u Ilijaš i Sarajevo na školovanje, a u Dubrovniku je našao posao i zasnovao porodicu.
Ivan KUKRIKA, historičar
“U to vrijeme su mnogi išli u Dubrovnik za životom i onda je pomalo to selo odumiralo. Tako da je recimo pred rat 1991. godine u selu ostalo ni 20 ljudi.”
Kotezi na obodu Popovog polja poznato je i po svom zajedništvu. Na svega dvadesetak metara ovdje se nalaze i džamija Muje Kotezlije i crkva svetog Nikole. To dovoljno govori o zajedništvu u ovom selu. Mještani kažu zajedništva bi i danas bilo da ima mještana. Danas je u Kotezima svega tri stanovnika.
U selu zatičemo najstarijeg Kotežana Anđelka Kukriku. Pored njega u selu žive još dvije stare mještanke, ali tokom zime su kod rodbine u Dubrovniku. Anđelko se rado prisjeća života u Kotezima.
Anđelko KUKRIKA, mještanin Koteza
“Rahmetli Adem Burina i moj pokojni tata oni su svako ljeto i svaku večer provodili upravo ovdje pijuckali pomalo rakije i pričali. 1957. godine ja sam završio gimnaziju u Dubrovniku i ja sam želio samo da upišem Građevinski fakultet. Moj pokojni tata mi nije mogao obezbjiediti ni jedan dinar mjesečno jer nije imao. Jedno večer on priča Ademu: “Moj Ademe imam problem.” Adem mu odgovara: “Šta je Ivko.”; kaže: “Hoće mali da upiše fakultet a ja mu ne mogu.” Adem ga sasluša i reče: “Ivko ne mogu ti ništa reći, za pet dana idem u Sarajevo pa ću ti javiti”. Poslije deset dana dobijem ja pismo “Neka mali dođe u Sarajevo, neka upiše fakultet ja sam mu obezbjedio stipendiju” i zato je ovo mjesto to odakle sam ja krenuo u svijet.”
Ova priča svjedoči o prijateljstvu komšija. Iako ratni vihor nije zaobišao ni ovo selo, komšije su sačuvale jedni druge.
Anđelko KUKRIKA, mještanin
“U djetinjstvu, mi smo išli zajedno u školu, Ismet, Salkan, Pero, Risto i mi. Mi smo znali jedan dan u godini da ćemo biti u Burine i jesti baklavu. To je bio Bajram. Drugi dan u godini da ćemo biti kod Riste i kod Pere na uštipcima, treći dan da će oni doći kod nas. Tako se živjelo i tako se sarađivalo. Nikada koliko ja znam a i po priči mojih roditelja, nikada ovdje nije bilo nikakvih nesuglasica između ove tri vjeroispovijesti. I takve odnose smo mi imali koji se i dan danas održavaju.”
U Kotezima se nalazi najstarija džamija u ovom dijelu Hercegovine, džamija Muje Kotezlije. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je stradala, a u njenoj obnovi pored muslimana, učestvovali su i mještani katolici.
Anđelko Kukrika, mještanin
1878. godine bio je tzv. Bosanskohercegovački ustanak i tada je u selu bilo mnogo živućih muslimana. U to doba zbog raznih odnosa počeli su da se iseljavaju. Vlasnica zemlje na kojoj je sada crkva je bila muslimanka ona je prije odlaska iz Koteza zavijestila tu zemlju komšijama, ali pod uvjetom da na toj zemlji se izgradi crkva. U toku rata niko od muslimana ni od katolika jednih od drugih nije stradao. Čuvali su i sačuvali su jedni druge za vrijeme rata.
Koteze nastoje oživjeti potomci nekadašnjih mještana. Ivan ih okuplja na Facebook grupi “Glas Koteza”. Ovdje su dobri preduslovi za razvoj seoskog turizma. Jedna porodica već je izgradila bazen i nudi smještaj gostima. Selo oživi vikendom kada mnogi dođu na porodična imanja.
Ivan KUKRIKA, historičar
Pomalo je to živnulo, ljudi dolaze. Evo recimo dvije večeri Koteza uzastopno su bile, gdje je bilo po 300-400 ljudi kad se to pravi i dolazi. Želja nam je da tako barem selo oživi ako već ne može preko stanovništva i realnog nekog života ovdje.
I kada svi odu svojim kućama u selu ostaju najstariji.
Anđelko KUKRIKA, mještanin
Tužna je slika, ali ipak, pošto sam rođen ovdje i odrastao ovdje ja se najljepše osjećam ovdje bez obzira što je selo pusto, imaju tri psa koji laju kada mi dođemo i to je sve.
Sve dok njihovi mladi potomci ne zaborave svoje korijene Kotezi će oživjeti barem par dana u sedmici.