Nekoliko puta do sada u seriji tekstova o NATO alijansi smo pisali o vezi NATO-a s Dejtonskim sporazumom i misijom EUFOR “Althea”, definisanom kroz Berlin plus sporazum između NATO-a i EU o bezbjednosnoj arhitekturi u Evropi.
Pisali smo i o scenariju koji bi mogao uslijediti ako neko, na primjer Rusija, uloži veto na produženje misije EUFOR “Althea”, kako bi se to odrazilo na bezbjednosnu situaciju u BiH. Međutim, u novom međunarodnom kontekstu posebno bi bilo zanimljivo odgovoriti na pitanje može li NATO zamijeniti EUFOR i nastaviti sprovođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma u slučaju da se EUFOR bude morao povući?
Svakako najbezbolniji i pravno najsigurniji scenario bi bio da i ovog novembra mandat EUFOR-a bude produžen u Savjetu bezbjednosti UN, i da se na taj način pitanje eventualne zamjene za vojnu misiju EU skine sa stola. Međutim, ako bi i došlo do ulaganja veta, NATO ima nekoliko aduta u rukavu koje bi mogao iskoristiti da nastavi vojnu misiju.
Prvi adut bi bio poziv institucija BiH, najvjerovatnije Predsjedništva BiH, koje bi formalno pozvalo NATO da pomogne u sprečavanju narušavanja bezbjednosti. Ali, u tom slučaju, mogao bi se očekivati veto srpskog člana Predsjedništva BiH, čime bi došlo do donošenja odluke u Predsjedništvu preglasavanjem 2-1. Željka Cvijanović, srpska članica Predsjedništva BiH, mogla bi od Narodne skupštine Republike Srpske zatražiti veto na odluku Predsjedništva, što bi zahtijevalo apsolutnu većinu. U tom slučaju, poziv Predsjedništva NATO-u bi bio anuliran.
Međutim, postoji i drugi, jači adut koji bi NATO-u omogućio da zamijeni EUFOR, bez potrebe da traži poziv Predsjedništva BiH.
Iako bi poziv Predsjedništva bio najbezbolniji i pravno najmanje kontroverzan način, NATO bi mogao da argumentuje da je od Dejtona do danas, uključujući i u svakoj rezoluciji Savjeta bezbjednosti UN kojom je produžen mandat EUFOR-u, prisutna formulacija “NATO prisustvo” u BiH.
Produženje mandata EUFOR-u u BiH nije vezano za NATO prisustvo u BiH. Drugim riječima, NATO bi mogao da kaže da im poziv Predsjedništva da dođu u BiH ne treba, jer NATO nikada nije ni otišao iz BiH.
Neko bi mogao da postavi pitanje mandata koji bi takvo NATO prisustvo imalo. Naime, u svojoj trenutnoj ulozi od 2004. godine, NATO štab Sarajevo ima savjetodavnu ulogu institucijama BiH u pomaganju zemlji da postane članica NATO-a. Po ovom tumačenju, čak i ako bi NATO zamijenio EUFOR, ne bi mogao da koristi široki mandat koji EUFOR ima, s obzirom na to da savjetodavna funkcija institucijama BiH ne ostavlja mnogo prostora za upotrebu sile radi implementacije mira.
Ali, čini se da su arhitekti Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa mislili i na ovu situaciju, jer je uloga NATO-a u BiH i njen mandat čvrsto vezan s vojnim aneksom Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Zanimljivo je da je NATO u tom aneksu tretiran kao strana, a ne kao spoljni faktor, jer je dokument potpisan od strane komandanta NATO-a za Evropu, uz supotpise ostalih aktera.
Prema tome, čini se da bi NATO mogao da argumentira da je Dejtonom i njegovim aneksima dobio primarnu ulogu osiguravanja bezbjednosti u zemlji, a te odredbe su i danas na snazi jer niko nije ukinuo ni sporazum niti njegove anekse. Mogli bi da kažu da su svoj mandat 2004. smanjili vlastitom odlukom i da vlastitom odlukom mogu ponovo da ga povećaju.
U tom slučaju, ostaje samo da Sjevernoatlantski savjet donese odluku o slanju dodatnih trupa u BiH oslanjajući se na svoju ulogu koju su dobili Dejtonom, ili da već prisutni vojnici EUFOR-a, praktično, samo zamijene bedževe. Za takvu odluku, međutim, potrebna je saglasnost svih članica Alijanse, a da li bi zemlje poput Mađarske ili Slovačke ovu odluku i podržale, ostaje otvoreno pitanje.
Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva spoljnih poslova Sjedinjenih Američkih Država.
(Nezavisne)