Sindikalna potrošačka korpa u Bosni i Hercegovini odavno je duplo veća od prosječne plate. I dok građani svakom novom platom “krpe” stare rupe, ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje ličnih primanja alarmantna i da je pravi pokazatelj stanja u društvu. Zaposleni koji prima prosječnu platu u Bosni i Hercegovini 30 dana u mjesecu radi za ovo. Statistika kaže da 70 odsto primanja, odnosno plate koju radnik primi, odlazi na račune i hranu. Dakle 70 odsto je preživljavanje, a preostalih 30 odsto je život.
Prema zvaničnim podacima, sindikalna potrošačka korpa za mjesec mart u našoj zemlji iznosila je 3.166 maraka, dok su prosječne neto plate u Republici Srpskoj i Federaciji BiH 1.476, odnosno 1.565 maraka. U stvarnosti to izgleda drugačije:
“Prvo idu računi, to je jedna trećina, onda ide hrana i ostane jako malo za ostale potrebe”, kaže Jovanka Trifković.
I, iako većinu onoga što zarade troše na hranu, i u tom domenu mnoge stvari su građanima nedostižne, poput mesa, ali i trešanja i jagoda, koje zbog cijene ovih dana pune medijske stupce.
“Na našoj tezgi je, ne kažem za cijelu pijacu, na našim tezgama je 16 maraka trešnja, jagoda je 7 maraka, prva naša boranija 10 maraka”, navodi prodavačica na pijaci.
“Jest da ono, nije ove godine rodilo, ali neće se ni pojesti. Uzmite kolike su cijene mesa, nemate ispod 15,20 maraka i više junetina,teletina, to je sve. Više o potrošačkoj korpi je apsurdno govoriti, ovo sad sve vezano je za čisto preživljavanje”, smatra predsjednik Udruženja potrošača “Zvono” iz Bijeljine, Jovan Vasilić.
Ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje, u kojoj većina ličnih primanja odlazi na hranu, glavni pokazatelj siromaštva u društvu.
“Životni standard je nešto što možemo pratiti nešto bolje u nekom dužem periodu. Jako je teško očekivati neke promjene na bolje ili na gore u kratkom roku. Kratki rok je godina dana – dvije godine dana…”, kaže profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Adnan Efendić.
Rješenje za Bosnu i Hercegovinu i njene građane analitičari vide u jačanju domaće proizvodnje i značajnijem investiranjem upravo u proizvodnju, prije svega poljoprivredu, kako bi se smanjila zavisnost od uvoza. Iako je rješenje jasno, put do njega popločan je samo zvučnim obećanjima.