U velikom razgovoru za Oslobođenje legendarni rukometni stručnjak Kasim Kamenica govori o Rukometnom savezu BiH, ostvarenom cilju sa ekipom Goražda, planovima za narednu sezonu, reprezentaciji naše domovine…
Proslavljeni Kasim Kamenica, koji je u rukometu prošao sve i svašta, radio širom svijeta, osvojio brojne trofeje, napravio velike uspjehe, uvijek je čovjek bez dlake na jeziku. Zatičemo ga na odmoru u Ljubljani, gdje je otišao nakon sezone u kojoj je uspio ostaviti Goražde u ligi. Čovjek je koji ne samo da radi na terenu već i van njega želi poboljšati stanje u bh. rukometu. Prije četiri godine bio je kandidat za Upravni odbor Rukometnog saveza BiH, no nije upao u to “odabrano” društvo.
– Na prethodnim izborima mene su neki ljudi zamolili da odem na sastanak gdje nas je bilo 35. I oni se životom bore da uđu u Izvršni odbor i evo koji je epilog – ne sastaju se po šest mjeseci i to u momentima kada smo dobili dvoje sjajnih ljudi u kancelariji Saveza – Nijazeta Kadrić, žena obrazovana, kulturna, radi odličan posao, mladi Nedim Arnautović isto fin, obrazovan, radan – i ti ne možeš njih da zadržiš, a u drugim savezima radi po desetak ljudi. Pa čovječe, to je kraj civilizacije. Razmišljam, evo mi sada treba kao da oformimo neke timove, pa ko će nama te ugovore, obeštećenja, ko će to provesti, realizovati. Ko će uraditi administraciju, ne plaćaju se ni kotizacije ni bilo šta, puklo ono što su radili preko RS Republike Srpske. Ništa ne funkcioniše, oni samo znaju da razvale sve, ništa novo ne donesu. I onda glavno, mi svi klubovi smo svakog ponedjeljka napeti razmišljajući ko nam sudi, čekamo delegiranje i to ispada najvažnija stvar. Toliko sam godina radio, evo i u Sloveniji, nikada nisam razmišljao ko mi sudi i odakle je sudija. I umjesto da mi u utakmici sezone dobijemo najbolje sudije, da zaštiti rukomet, mi dobijemo neki par. Naš drugi najbolji EHF par ne stavi se nikako da sudi u tom kolu. To je ta scena koja zamara – ja mogu da nosim rukomet protivničke ekipe, svoju ekipu, meni to ne predstavlja problem, ali ovo okolo je strašno. Pokrenula se neka inicijativa da se to delegiranje vrši iz kancelarije Saveza, što je najnormalnije, a ne da se pravi biznis od suđenja i delegiranja, kaže na početku razgovora Kamenica, pa nastavlja o nesistemu u BiH:
– Tokom posljednje EHF pauze, kada smo bili slobodni, išao sam u Bar, igrali su mlađi kadeti Crne Gore i Slovenije dvije utakmice. Znači Slovenija zapuca autobusom, nekih 12 sati im treba puta, da odigraju dvije utakmice. Dakle, sedmica EHF-a – mlađi kadeti u pogonu, kadeti i omladinci i plus A selekcija koja je u sistemu kvalifikacija. A kada ćemo mi to da doživimo. Moj unuk je u toj selekciji Slovenije i oni su već su bili u Mađarskoj, pa su išli u Španiju na turnir. Na tom turniru igrali su Njemačka, Portugal, Španija i Slovenija, sve velesile i u A selekcijama i u radu sa mladima. A mi ne možemo A selekciju da okupimo pet dana.
Kamenica je u novembru preuzeo Goražde. Nije mu bilo lahko, ali je uspio da ostvari cilj i njegova ekipa je opstala u Premijer ligi.
– Ja sam bio slobodan na početku sezone, naravno, nisu me zvali odmah, nego su probali sa trenerom sa strane. Ali ono što meni nikad neće biti jasno – glavni igrači ekipe Nikolić, Građan, Fazlić, Pleh su bili totalno van forme, van bilo kakvog učinka. Motivacija ekipe, a to je početak sezone, sve uredu, plate ne kasne, bila je na niskom nivou. U prvih nekoliko utakmica od mog dolaska protiv Slobode, Sloge – ne vidim ništa. U ovu grupu pomenutih igrača ubrajam i Krakonju, koji nije imao nikakvu ulogu. To je samo bilo brojanje dana. Pa smo taj period – gostovanje u Zavidovićima, Trebinju i Ljubuškom radili pojačane treninge i malo smo se podigli, ali teško je uzeti bodove protiv tih ekipa, tek smo uspjeli dobiti sarajevsku Bosnu i to jedva sa dva razlike. Proljetni dio prvenstva mi smo treći na tabeli po osvojenim bodovima. Kući smo relativno dobro igrali osim malo finišu sezone, jer smo pali pod pritisak zbog opstanka, ali nisam uspio ekipu podići sa nivoa domaćih igara na gostovanjima, gdje smo bili neprepoznatljiva ekipa do posljednjeg kola i utakmice u Sarajevu sa Bosnom. Malo smo konsolidovali tim na polusezoni, malo smo kadrove osvježili, vratio sam Pilava, koji se oprostio od igranja, da nam pomogne u odbrani, doveli smo Krešu Lovrića i Vuka Lakičevića, koji su nam dali širinu ekipi, ali i mogućnost da imamo konstantno kvalitetan trening. To je meni ključna stvar da između utakmica treniramo dobro, a za to moraš biti pokriven na svakom igračkom mjestu sa dva kvalitetna igrača, kako bi taj trening dobio na smislu i kvalitetu. Smatram da smo trebali opstati ranije prije te utakmice sa Bosnom. Samo osvajanje boda Bosne u Zavidovićima je po meni veliko iznenađenje, poraz Konjuha u Banjoj Luci je isto tako veliko iznenađenje, neriješen rezultat Borac – Izviđač se može na određeni način posmatrati kao iznenađenje i sve to skupa nas je natjeralo da odlučujemo u zadnjoj utakmici. Da je suđenje bilo normalnije, tu utakmicu bismo glatko dobili, međutim, strepili smo do posljednje sekunde.
Znajući našu ligu, Goražde nije tim koji će se boriti za opstanak, po kvalitetu igrača sigurno je ekipa za više ciljeve.
– Potpuno ste u pravu. Evo, sama činjenica da su prije mene izgubili tri utakmice u Goraždu, samo sa tim bodovima, da su pobijedili, mi bismo bili među četiri najbolje ekipe i plasirali bismo se u Evropu. Znači ekipa je dovoljno iskusna, kadrovski složena. U jednom trenutku igrači su pogubili svoje mjesto u jednom klubu, jer tako rano izaći iz motivacije je čudno. A što je najgore, krenulo se sa pobjedom u Banjoj Luci i odmah je zavladala neka prepotencija, euforija. Pogubljeno je dosta utakmica, koje nisu smjele, ali to je jedno iskustvo za ljude koji vode klub da se tako više nešto ne smije ponoviti. E sad, mi imamo drugi problem – konstantnog finansiranja. Mi nemamo uređeno finansiranje, mi smo imali trogodišnji ugovor sa Emkom i mogli smo planirati na osnovu njega, imamo povremene injekcije od Ginexa, ali to nije sponzorstvo na dugoročnom nivou da možemo planirati aktivnosti i prvog tima i selekciju tima i rada s mlađim kategorijama. Mi imamo od grada kao gradski klub smiješna sredstva. Prošle godine smo primili 13.000 maraka, a ove godine za polusezonu smo primili 1.000 maraka – doslovno. Kanton ima isto neku čudnu širinu u finansiranju, koja je meni sasvim neprihvatljiva. Nema pravog sistema da se za gradske klubove, koji nose ime grada i Kantona, da prednost u finansiranju, nego smo izjednačeni i sa privatnim klubovima i sa svim ostalim, sa raznim udruženjima koja samo stvaraju glasače, a nikakvu potrebu za bilo čim. Tako da nam je zaista teško, mi smo se pretvorili u prosjake, stalno moraš tražiti, sad smo malo u minusu i zaostatku. Borimo se na sve načine da to završimo i ispunimo, ali nam je teško u planiranju sezona i to je osnovni problem našeg funkcionisanja.
Osim rada na terenu, pomaže upravi kluba – ističe da mu to nije problem.
– Meni to nije teško, stvarno lako podnosim te radne navike, vrlo sam disciplinovan, a i ovi momci su mlađi, neiskusni. Oni me često zovu da idem s njima, koriste malo moje ime, ali nemam ja problema sa tim. Naravno, sve to radimo mimo treninga, pa praktično ne propuštam nijedan trening, tako da ja to manje-više uskladim. Stekao sam i neka iskustva jer sam bio i predsjednik jednu godinu, pa sam malo prošao tu fazu u sportu.
Naizgled kvalitet bh. lige iz godine u godinu opada. Liga jeste dosta izjednačena, ali kvalitet nije veliki. Čak se čini da je liga bila kvalitetnija prije 15-ak godina.
– Moguće da je takav utisak, ali ova prošla sezona je bila prilično jaka, kvalitetna, a prije svega izjednačena. Sama činjenica da sa 24 boda u nekoj kombinatorici nije bilo sigurno za opstanak govori u prilog tome. Jer dešavalo se ranije da uđe Kakanj, uđe Čelik, pa se raspadnu na polusezoni, ovaj Čelik Junior je bar dostojanstveno završio takmičenje. Prošle godine je Goražde opstalo sa 17 bodova. Sada smo usvojili 25 i obezbijedili opstanak u zadnjem kolu. Problem bh. rukometa je konstantan odliv igrača, ono što iskoči da vrijedi, odmah ide iz zemlje. Slabo se proizvode igrači na Zapadu, slabo se proizvode u okolnim zemljama. Imamo odliv, a ne proizvodimo toliko da bismo taj problem kompenzirali. Nemamo spregu – ne možeš ti napraviti kvalitetne igrače kroz mlađe selekcije ako oni na kraju klupske sezone ne idu u reprezentativne akcije, ako nisu u sistemu kvalifikacija mlađih kadeta, starijih kadeta, omladinaca. Mi to ništa nemamo i igrači nam pauziraju po dva mjeseca preko ljeta, što nije podloga za pravljenje kvalitetnih igrača i A reprezentativaca. Druge zemlje se okupljaju, selektiraju, testiraju, produžavaju sezone. Sada za te momke od 17 godina imaju Igre mladih, pa to su pripreme, takmičenje. Sve to daje dodatnu vrijednost razvoju igrača. Često volim da pomenem poređenje, a ne bih želio da potcijenim ikoga. Imam mnogo prijatelja u Rukometnom savezu Kosova, oni više okupljaju mlađe selekcije nego mi, što je poražavajuće i onda mi se čudimo što nam igrač ode da igra za Hrvatsku, što nam ode da igra za Srbiju, pa zato što mu mi ne ponudimo razvojni put kako treba. Ostavimo nacionalne osjećaje, na koje svako ima pravo. Ali hajdemo mi da im obezbijedimo pravilan razvojni put, pa vjerujem da će se oni manje odlučivati da idu igrati za druge države ako sve imaju u sopstvenoj. Nažalost, mi imamo komplikovan sistem saveza, 12 članova je teško usaglasti, pa treba ovoliko iz ovog naroda, treba ovoliko iz ovog… To treba promijeniti, nama Olimpijski komitet nema nikakvog ulogu u kreiranju sporta, oni se bave maltene samo tim muzejom, a nemamo ministarstvo sporta na nivou države. Ko će onda biti iznad federacija? U Hrvatskoj Olimpijski komitet od Vlade Hrvatske ima u budžetu ozbiljne novce, u Sloveniji isto tako, a onda se tako spuštamo i dođemo do nivoa sponzorstva. Recimo u Hrvatskoj nijednu nacionalnu federaciju ne možeš vidjeti da nema na dresu reklamu nacionalne naftne kompanije, u Sloveniji također. Kojoj našoj selekciji je domaća naftna kompanija, koju smo promovisali i izgurali, sponzor? I tu je taj utjecaj i politike moraju reagovati. U Njemačkoj sport finansiraju privatne kompanije, ne državne. Kod nas privatnici smatraju da svu dobit treba da odnesu kući. Moramo praviti pozitivne stvari. Evo, u Goraždu jedino Ginex pomaže sport, i to zato što je 51 posto u vlasništvu Federacije BiH, a ostali privatnici svu dobit nose sebi. To je neprimjereno i tu mora politika imati malo jači utjecaj. Čitamo sada u košarci, gdje imaju uspješan savez, odgađaju sva natjecanja omladinskih selekcija, jer se sjetio predsjednik Saveza da ne može da radi na zaduživanje, pa troši onoliko koliko ima. Teško mu je, nema uređen sistem, teško je obezbijediti pare za sve selekcije i radije se odlučio za korak da omladinci ne učestvuju na prvenstvima, nego da se prave kvalitetni košarkaši i uspješna promocija države.
Dotakli smo se nekoliko puta i naše seniorske rukometne reprezentacije, koja nakon tri uzastopna plasmana nije uspjela otići na Evropsko prvenstvo. Izgleda da je taj vakuum između generacija, ta praznina između dvije generacije, došla na naplatu u ovim kvalifikacijama. Nismo dobijali mlade igrače koji bi popunjavali rupe odlaskom ovih iskusnih.
– Znate šta je tu još prisutno – često mijenjamo selektore. Svaki selektor ima različite ukuse, pa svako promijeni trećinu reprezentacije po svom ukusu, a s druge strane nema dovoljno priprema da se vježba i radi. U januaru je planirana akcija reprezentacije i oni kažu nema para, da se odgodi. Pa je pomjereno posljednje kolo lige da bi imala selekcija više vremena, pa opet nema para. Bez ulaganja u te radne sade nema rezultata. I sada dobijemo malo jaču grupu, mi mislimo da je Gruzija neka lijeva ekipa, ali nije, ljudi ulažu u sistemski rad već nekoliko godina, Grčka isto. Island je bio neprikosnoven favorit, ali ja opet smatram, žao mi je Doborca koji je mlad trener, a ostavljen je sam na vjetrometini, da je rezultat slab. Morali smo se mi malo bolje potući. Imali smo dobijenu utakmicu na gostovanju protiv Gruzije. Da se ta utakmica dobila, sasvim bi drugačije išlo. Ali onda mi dođemo u situaciju da nama gostujuća selekcija, u tom slučaju Gruzija, nekoliko sati prije nas stigne u Cazin iz Gruzije. To je zato što oni idu najbržim prevoznim sredstvom, a mi idemo najjeftinijim i automatski limitiraš sebi uslove da ekipa bude regenerisana, da više pruži na terenu i taj revanš sa Gruzijom je baš ogledalo tog segmenta. Zaista smo bili na niskom nivou, nismo bili ni blizu osvajanja bodova. Sveukupno napravljen je korak unazad, sada se odmah spustaš u šešir niže na žrijebu, grupe su još jače, kvalitetnije su selekcije i stalno će biti teže da se plasira na veliko takmičenje kad se prekine kontinuitet.
Kamenica nije optimista kada je u pitanju spas bh. rukometa.
– Ne vidim boljitak dok se konstrukcija vođenja sportskih saveza totalno ne promijeni. Ti upravni odbori moraju biti biznis-tijela koja će proizvoditi novac, a ne delegirani predstavnici naroda. Mi iz Federacije BiH dajemo osam ljudi u Upravni odbor RSBiH i šta oni donesu u Savez u finansijskom smislu? Ništa, oni samo vrše utjecaj za klubove. Treba ljude iz biznisa dovesti, pošto nemamo ministarstvo za sport, moramo se tako postaviti. Ovako je cirkus. I mi moramo imati jake operativce – generalni sekretar, direktor reprezentacije. U ovako komplikovanom sistemu upravljanja i vođenja Saveza moramo imati operativce sa visokim ovlastima da rade posao. Naši operativci misle da njima Upravni odbor treba donijeti novac, a ovi misle da trebaju operativci i to je onda užasno prepucavanje. Na skupštini se mogu zamijeniti samo ljudi, ali situacija – ne vjerujem da će se promijeniti.
Na kraju za čitaoce Oslobođenja je otkrio jednu ekskluzivu.
– Skoro sigurno mogu reći da mi je naredna sezona posljednja godina bavljenja trenerskim poslom, tako da bih sam sebi poželio da malo više uživam u svom radu i da po nečemu obilježim tu sezonu. Ako nam se sredi budžet – da obezbijedimo plasman u Evropski kup. Da to bude završetak trenerske karijere, koja je već 42 godine duga.