Za malo koji događaj u realnom vremenu možemo reći; “Tu, upravo ovdje se dogodio povijesni preokret!”, no vijest da je Izrael, samo 24 sata nakon što je u američke i europske medije “procurio” njihov plan, uistinu i napao iranska nuklearna postrojenja, likvidiravši pritom nekolicinu visoko pozicioniranih dužnosnika Revolucionarne garde, jedan je od takvih događaja.
Izraelci su pod okriljem noći izveli seriju kirurški preciznih kooridniranih napada duboko u teritoriju neprijateljskog im Irana. Režim je potvrdio ubojstvo generala Mohammada Bagherija, zapovjednika oružanih snaga i drugog najviše pozicioniranog državnika Islamske Republike, kao i zapovjednika Hosseina Salamija, koji je služio kao svojevrsni veleposlanik libanonskom Hezbolahu.
Meta najžešćeg napada bilo je postrojenje u Natanzu, gdje se nalazi “srce iranskog nuklearnog programa”. Ondje, naime, Teheran proizvodi uvjerljivu većinu svog nuklearnog pogona, te se upravo ondje nalaze prvi obrisi oružja te vrste koje Izrael (opravdano) smatra egzistencijalnom prijetnjom svome opstanku.
Očekivano, došlo je do ozbiljnog potresa na globalnom tržištu, zato što je cijena nafte porasla u nebesa. Brent, međunarodni referentni standard, skočio je za gotovo 9 posto te trenutno iznosi čak 78 dolara po barelu, zbog čega su vrijednosti dionica na burzama rapidno pale.
Činjenica da je Mossad uspješno penetrirao toliko duboko, ne samo u teritorij, već u organizacijsku strukturu same države, veliki je udarac za ionako poljuljani režim ajatolaha Alija Hamneija, zbog čega ne treba čuditi kako je iranski vrhovni vođa putem režimske televizije Izraelu poručio da “očekuje brutalnu odmazdu”.
Već smo se nekoliko puta našli u ovako napetoj izraelsko-iranskoj situaciji proteklih mjeseci. Tenzije su se tada uspješno relaksirale serijom kozmetičkih (i prethodno najavljenih) udara.
Međutim, svjedočimo situaciji koja ima sav potencijal eskalirati u pravi pravcati obračun, neviđeno krvavi čak i za standarde krvi oblivene regije Bliskog istoka. Teško je, naime, zamisliti da će si Teheran moći dozvoliti kozmetički odgovor na ovako brutalan i direktan napad na svoje najviše državno vodstvo.
Po prvim potezima, Izrael i očekuje snažan udar. Wall Street Journal javlja da se bolnice već prebacuju na “izvanredno stanje” zbog čega se svi pacijenti čije stanje ne zahtjeva ozbiljni nadzor medicinskog osoblja hitno otpuštaju na kućnu njegu.
Glasnogovornik jordanske vlade, Mohammed Momani, obje je strane upozorio kako ne namjerava dozvoliti korištenje svog zračnog prostora za njihove međusobne obračune. Konteksta radi, riječ je o zemlji koja je prije samo nekoliko mjeseci imala ključnu ulogu u presretanju iranskih projektila upućenih Izraelu, zbog čega je šteta bila minimalna.
Nepoznata nepoznatica, koja će u najvećoj mogućoj mjeri definirati tempo i razmjere ovoga sukoba, jest uloga Trumpove administracije u američkom zaleđu Izraelu. Naime, obavještajne službe su, prije samo nekoliko tjedana, u svojim izvješćima naglasile kako se Tel Aviv nema kapaciteta samostalno obračunati s Iranom zbog čega mu je potrebna asistencija SAD-a. Trump nije bio pretjerano oduševljen idejom da se priključi bliskoistočnom krvoproliću koje bi mu oduzelo fokus s Pacifika, gdje se želi i planira (ne nužno i vojno) obračunati s Kinom.
Činjenica jest da je Trump znao da će do napada doći. Zato je i povukao svo neesencijalno diplomatsko osoblje SAD-a iz veleposlanstava po Bliskom istoku. No, upitno je hoće li se i sam biti spreman, i u kojoj točno mjeri, pridružiti ovome obračunu.
Indikativna je, naime, i činjenica da se ajatolah niti jednom riječju nije osvrnuo na SAD u svom govoru i najavi odmazde, što daje naslutiti da postoji zrno nade kako su putem zakulisnih diplomatskih kanala teheranskom režimu dali određene garancije da će njihova podrška Izraelu biti isključivo pasivna i prešutna.
No, to još ostaje za vidjeti. Činjenica je da upravo svjedočimo ozbiljnom restrukturiranju snaga na Bliskom istoku, a to se ne može dogoditi bez mnogo nasilja.