Dugo je tinjalo, pogotovo nakon što se potvrdilo da je ruski projektil krajem prosinca 2024. godine srušio azerbajdžanski putnički zrakoplov, a onda su se Baku i Moskva u samo nekoliko dana posvađali na pasja kola. Lete amo-tamo prosvjedne note, pozivaju se ambasadori, prijeti zamrzavanjem diplomatskih odnosa.
Rusi su prvo u Ekaterinburgu uhitili “mafiozno-sumnjive” Azerbajdžance, od kojih su nakon “ispitivanja” u FSB-u dvojica umrla, a onda je uslijedio drastični odgovor Bakua – uhićeni su tamošnji zaposlenici ruske propagandne medijske kuće Sputnjik, određen im je četveromjesečni pritvor te su iznesene prilično ozbiljne optužbe od špijunaže do šverca drogom. Na to je Moskva bila potpuno nepripremljena jer nije očekivala da joj Baku može tako drčno odgovoriti. Očito je to tako iznenadilo Moskvu da reagira suzdržano i čak uvlakački. Pokazalo se da se nekadašnja ruska “mlađa braća” sve više osamostaljuju i Rusija polako gubi utjecaj na prostoru koji i dalje smatra svojim.
“Spremnost Bakua da se odupre Moskvi i reagira ovako odlučno signalizira promjenu u regionalnoj ravnoteži snaga, pri čemu se Azerbajdžan nameće kao neovisniji igrač”, rekao je za neovisni ruski portal Meduza Maksim Trudoljubov s Kennan instituta u Washingtonu.
Smatra da Baku više nije spreman igrati ulogu popustljivog mlađeg partnera. “Ovo je ključna priča za kreatore vanjske politike, koja ističe ranjivosti Moskve i pokazuje kako regionalne sile počinju osporavati njezin utjecaj”, istaknuo je Trudoljubov.
Sve to, iako očekivano, za Ruse je određeni šok. I režimski ruski portal Vojennij obozrivalet navodi da je Azerbajdžan definitivno okrenuo leđa Rusiji te se približava Turskoj. Čini se da se Azerbajdžan prestao bojati Rusije, navodi iznenađeno ruski vojni portal, jer smatraju da Moskva nije sposobna dati Bakuu oštar odgovor na bilo kakve “provokacije” sve dok traje rat u Ukrajini i dok je većina ruskih snaga, resursa i političkih napora usmjerena prema “ukrajinskom pitanju”. Štoviše, s obzirom na opću konfrontaciju sa Zapadom, a posljedično i nedostatak prostora za političke manevre, Rusija će i dalje po svaku cijenu pokušavati održati dobre odnose sa zemljama Srednje Azije i Kavkaza, što znači da se Baku ne bi trebao bojati nikakvog oštrog odgovora, navodi taj portal.
Ruski neovisni analitičari, ali oprezno i prorežimski mediji, navode da bi “Rusija, ako ne odgovori adekvatno i oštro Azerbajdžanu, mogla pokazi slabost te bi i drugi mogli krenuti istim putem”. Azerbajdžanski autoritarni predsjednik Ilhan Alijev sada ima i mogućnost i političko i ekonomsko zaleđe da pusti Moskvu niz vodu.
Naime, oslanjanje na Tursku nije ništa novo. Već dulje vrijeme Azerbajdžan funkcionira kao “mala Ankara”. Vrlo važna stavka jest to što je Turska prije nekoliko godina definitivno zasjela u Bakuu kao vodeća snaga – ne samo zato što su Azerbajdžanci turkofoni muslimanski narod, doduše šijiti, nego su logistički, politički i vojno uletjeli u zrakoprazni prostor koji je ostavila Rusija, te pomogla Azerbajdžanu u ratu s Armenijom oko područja Nagornog Karabaha koje su još 90-ih godina 20. stoljeća zauzeli Armenci i proglasili svoju “državu”.
Zbog toga se i Erevan okrenuo od Moskve, a sada je Ankara pružila povijesnu ruku pomirenja Armeniji. Prije nekoliko dana se turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u Istanbulu susreo s armenskim premijerom Nikolom Pašinjanom, što je epohalni iskorak s obzirom na turobne stoljetne odnose dviju zemalja. To samo potvrđuje da se Turska itekako počinje ekipirati na Kavkazu i očito kao skok prema Srednjoj Aziji gdje Rusiju polako istiskuju i Kina i Turska. Baku je upravo tada prestao Moskvu doživljavati kao posrednika i snagu koja je sposobna diktirati pravila u regiji, rekao je za Deutsche Welle azerbajdžanski politolog Rasim Musabeov. Azerbajdžan je pojačao vojnu, političku i energetsku neovisnost, a Musabeov smatra da je to samo dodatno iritiralo Kremlj i uzrokovalo naglu promjenu retorike ruskih medija prema Azerbajdžanu. Kremlj je izgubio priliku igrati na proturječjima između Azerbajdžana i Armenije, koju je koristio da bi obje države držao na uzdi, smatra on. I dok je Rusija igrala na tom sukobu dviju država, Turska se sada postavlja drugačije – ona se nudi ne samo kao posrednik, nego i kao faktor stabilnosti, čime pokazuje da se i ruska strategija prema tim prostorima polako urušava i zastarijeva.
Osim te političke potke, Azerbajdžan je zemlja bogata naftom i plinom, što joj omogućava tu neovisnost. Baku je znao iskoristiti ruske sankcije i teškoće koje ima zbog dugotrajnog “angažmana” u Ukrajini. Azerbajdžan sve više postaje jedan od glavnih opskrbljivača Europe energentima, iako su ih stalno sumnjičili da Rusija preko njih još “dila” svoj plin i naftu u Europu i Iran, a preko Azerbajdžana su zaobilazili sankcije kada je u pitanju zapadna tehnologija koja im sve više nedostaje. Tako i Rusija zbog toga mora biti opreznija i skrušenija u odnosima s Azerbajdžanom. Rusi ipak upozoravaju da je Rusija treći najveći ekonomski partner, iza Italije i Turske, te da ovisi o uvozu ruskih energenata i ruda, ali u Bakuu ne zaboravljaju napomenuti da gotovo 50 posto uvoza voća i povrća dolazi upravo iz Azerbajdžana. Uz to, Azerbajdžan je bio važna karika na putu Rusije prema Iranu, ne samo zbog komunikacije nego i zato što preko njegove elektrodistribucije Rusija opskrbljuje dijelove Irana strujom. Stoga je situacija komplicirana i očito ne ide u korist Rusije.
Ruski mediji napominju da je došlo do rasta “antiruske histerije” u Azerbajdžanu. Čim je buknula kriza, otkazane su sve ruske kulturne manifestacije, a sada navode da od nekadašnjih 340 ruskih škola, danas samo njih 16 ima nastavu isključivo na ruskom dok su ostale ili ukinute ili su postale dvojezične. Ne treba zanemariti da Azerbajdžanci već dugo rogobore zbog mobilizacije njihove dijaspore za rat protiv Ukrajine – nedavno je vojna policija na jednoj svadbi u Voronježu podijelila stotinjak mobilizacijskih poziva Azerbajdžancima, što nije dobro primljeno u Bakuu. I događaj u Ekaterinburgu, koji je bio inicijalna kapisla diplomatske krize i radi se o “kriminalu” (doduše, starom već desetak godina), azerbajdžanski i turski mediji stavljaju u kontekst nasilnih mobilizacija koje su u Rusiji svakodnevica. Zbog toga se bune i Uzbekistan i Tadžikistan.
Sukob Azerbajdžana i Rusije, bez obzira na to što će se vjerojatno za neko vrijeme pragmatično stišati, vrlo je znakovit i pokazuje da je Putinov brod naletio na svoju santu pa voda polako prodire. Koliko god to poricali, rat u Ukrajini iscrpljuje Rusiju i sve više gubi na utjecaju kao globalna sila. Nekadašnji ruski kolonijalni posjedi očito su u potrazi za novim saveznicima jer osjećaju da Rusija ipak gubi utjecaj.
(Jutarnji list)