Na patnju i stradanja Srebreničana i bol njihovih majki reagirali su i najveći bosanskohercegovački umjetnici. U posljednje tri decenije najemotivnija umjetnička djela inspirirana su upravo genocidom u Srebrenici.
Krici protiv zaborava i negiranja genocida počinjenog nad srebreničkim dječacima i muškarcima već 30 godina odjekuju bosanskohercegovačkom kulturnom scenom. Umjetničko svjedočanstvo o genocidu, kao svoju tihu, dugu meditaciju o nasilju, odsustvu i činu sjećanja ugledni fotograf Damir Šagolj predstavio je na fotografijama snimljenim na mjestima egzekucije oko Srebrenice. Šagolj je, zajedno sa oskarovcem Danisom Tanovićem i video esejom po stihovima Faruka Šehića, odao počast žrtvama.
Doprinos očuvanja sjećanja na ubijene Srebreničane dao je i maestro Safet Zec postavkom “Suze i molitva”. Njegova djela, poput “Velike alegorije o Srebrenici” nenadmašnog Mersada Berbera, zauvijek će čovječanstvo podsjećati na najveću tragediju u Evropi od Drugog svjetskog rata.
Breme teške prošlosti muškaraca iz Srebrenice pretočena su u najemotivnija umjetnička djela. Sudbina mladog prevodioca Hasana Nuhanovića utkana je u “Quo Vadis, Aida?”, najbolji evropski film 2021. godine. Tuga oca Muje Pašića koji svako jutro simbolično naspe kahvu u fildžane za ubijene sinove, pretočena je u performans “Što te nema”. Najpotresniji snimak iz jula 1995. godine, u kojem je cijeli svijet vidio zarobljenika Ramu Osmanovića koji svog sina Nermina zove praktično u smrt, ovjekovječen je u skulpturi Mensuda Keče.
Mnogi su pred strahotama Srebrenice ostali nijemi, ali zapisane kompozicije, pjesme, romani, slike, skulpture, fotografije onih koji više ne mogu da govore i njihovih majki, poput imena iz SARTR-ovog performansa “Ostavi trag u njihova sjećanja”, zvone u ušima onih koji ne izbjegavaju da čuju istinu.