Nova naučna istraživanja otkrivaju još ozbiljnije posljedice zagađenja – oštećenja mozga i veza između sitnih čestica PM2.5 i demencije. Koliko je ovaj zrak zaista opasan? Šta se dešava u plućima, a šta u mozgu nakon udisanja otrovnog smoga? I da li se možemo zaštititi? O ovome jutros razgovaram sa pulmologom na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) Arminom Homorašom koji nam je pomogao da shvatimo nevidljive, ali ozbiljne prijetnje koje zagađeni zrak nosi sa sobom.
U toku gostovanja provjerili smo trenutno stanje zraka u Sarajevu. Tako je na službenoj stranici IQAir prikazano da je sadržaj PM2.5 čestica bio 58 i da je svjedočimo umjerenom zagađenju. Međutim, kako nam je kazao doktor Homoraš, iako je umjereno, zagađenje je ipak prisutno i to je ono što je potrebno istaći.
“Aerozagađenje je generalno globalni problem, ali mi naročito imamo problem — naš grad, Sarajevo, ima problem – zbog geografske pozicije gdje jednostavno imamo toplotnu inverziju, pa se ti aeropolutanti zadržavaju u zraku. Najčešće imamo problem sa sumpor-dioksidom i azotnim oksidima, koji mogu izazvati teške posljedice na zdravlje cjelokupne populacije, a naročito su osjetljive neke ugrožene grupe kao što su djeca, stariji ljudi, hronični bolesnici, kao i imunokompromitovani pacijenti koji već imaju multiple komorbiditete”, pojasnio je za N1 pulmolog.
Šta su PM2.5 čestice?
Mnogi građani slušaju o PM2.5 česticama te da se trebaju od njih, koliko su u mogućnosti, zaštititi. Pitali smo, šta su one zapravo i koliko su štetne?
“Te čestice nastaju zbog sagorijevanja fosilnih goriva iz industrijskih postrojenja, zatim iz kućnih ložišta. To su sitne čestice čađi, sitne čestice prašine. Imamo PM10 čestice (particulate matter 10) – čestice veličine do 10 mikrometara (hiljaditi dio milimetra). One se uglavnom talože u gornjim disajnim putevima. Kada govorimo o disajnim putevima, gornji su nos, nosni hodnici, paranazalni sinusi i ždrijelo, grkljan. Na nivou ulaza u grkljan (aditus laryngis) prestaju gornji, a počinju donji disajni putevi. Donji disajni putevi su traheja (dušnik) i glavni, odnosno principalni bronhi, pa mali i sitni disajni putevi koji se granaju na mnoštvo manjih i završavaju takozvanim malim vrećicama – alveolama. Ovo sam naveo da objasnim zašto su čestice PM2,5, koje su vrlo malog promjera – 2,5 mikrometra – zapravo 20 puta manje od promjera vlasi. Zamislite koliko je to sitno. I upravo su one najveći problem”, naveo je Homoraš dodajući da upravo zbog toga one lakše prodiru do najsitnijih disajnih puteva:
“PM10 se zadržava u gornjim disajnim putevima, a PM2,5 prolaze u sitne disajne puteve. Mi pulmolozi kažemo da su mali disajni putevi oni manji od 2 mm promjera. Njih je na hiljade u plućima i upravo u tim malim disajnim putevima se te čestice zadržavaju, ali prodiru i do alveola — krajnje jedinice plućnog parenhima — i tu se nakupljaju, izazivaju hroničnu inflamaciju, reaguju s vodom i stvaraju kiseline koje oštećuju vitalni parenhim pluća i dovode do teških posljedica”.
Nakon stručnog pojašnjenja nismo mogli, a da ne upitamo šta to zapravo znači za jednog prosječnog građanina koji je takvoj vrsti zagađenja izložen svake godine i to na dva-tri mjeseca?
“To je veliki problem generalno. Svima nama u Sarajevu su pluća manje-više oštećena. Zdravi pojedinci imaju bolji imunitet, imunološki odgovor, jer pluća imaju sposobnost da se brane od tih štetnih utjecaja. Ja često kažem da su pluća jedini vitalni organ koji je u kontinuiranoj komunikaciji s vanjskom sredinom i upravo zbog toga su najosjetljivija na zagađen zrak”, dodao je sagovornik N1.
Kako zagađen zrak utječe na mozak?
Shodno navedenom, interesovalo nas je kako onda te sitne čestice koje duboko prodiru do disajnih puteva mogu utjecati na moždane ćelije, tačnije, izazvati demenciju, što je dokazano u najnovijim istraživanjima?
“Upravo je problem što te tako sitne čestice prolaze do alveola, gdje se nalazi velika mreža kapilara preko koje se vrši razmjena gasova – kisik ulazi u krvotok, a ugljendioksid se eliminiše. Kao što kisik ulazi u krv, tako ulaze i čestice PM2,5: vrlo su sitne i prolaze u mikrocirkulaciju pluća. Postoje i ultrafine PM0,1 koje prolaze krvno-moždanu barijeru. Ova studija je dokazala, a i ranije je bilo dosta studija – povezanost povećane učestalosti demencije kod onih ispitanika koji su bili izloženi velikim koncentracijama PM2,5 čestica u zagađenom zraku”, naglasio je Homoraš pa pojasnio sami mehanizam djelovanja štetnog zraka na mozak:
“Stvaraju se mikrotromboze u cirkulaciji. Kada te čestice prodru u krvotok, nakupljaju se na endotelijalnim ćelijama krvnih sudova – to su stanice koje oblažu male krvne sudove i dovode do njihovog oštećenja u smislu tzv. endotelijalne disfunkcije i aterosklerotskih plakova. Na te plakove se natalože trombi i onda se začepljuju mali krvni sudovi. Najčešći uzrok demencije je vaskularna demencija, gdje imate oslabljen protok krvi moždanom tkivu. Upravo je ova studija pokazala da aerozagađenje dovodi do povećane učestalosti demencije. A demencija je zaista u velikom porastu – smatra se da će se utrostručiti broj pacijenata do 2050. godine”.
Problem zagađenja je postao globalan, ali građani Bosne i Hercegovine, pogotovo nekoliko njenih gradova među kojima je i Sarajevo se “truju” sve više jer je, nažalost, zabilježen negativan trend iz godine u godinu – opasne čestice su sve više prisutne. Sagovornik N1 smatra da pojedinac ne može utjecati na promjenu ovakvog stanja i da su nadležni dužni provoditi strategije koje će biti efikasne i zaštititi stanovništvo. A kada je riječ o pojedincu, sam sebe može zaštititi određenim koracima i time doprinijeti kvalitetnijem životu.
“U svakom slučaju, koliko se može, treba izbjegavati aerozagađenje. Smatram da je pozitivno otići na planinu i boraviti što duže – gore je čišći zrak, veća je koncentracija kisika, što je vrlo bitno za pluća. To djeluje revitalizirajuće. Međutim, to nije rješenje, jer se opet vraćamo u zagađen prostor. Šta možemo uraditi kao pojedinci? Možemo nastojati smanjiti aerozagađenje: da ne idemo s tri auta na posao, da ‘povezemo’ komšiju kada krenemo. To su male mjere koje svako može uraditi, ali se problem tako neće riješiti. Potrebno je sistemsko rješenje: donosioci odluka trebaju kreirati strategije i planove koji bi donijeli benefit za cijelu populaciju. U zimskim periodima imamo veliki priliv pacijenata sa hroničnim opstruktivnim plućnim bolestima s teškim pogoršanjima. To zahtijeva hospitalizacije koje su skupe za društvo i zdravstveni sistem, opterećuju ga finansijski i resursno. Isplativije je ulagati u strategije koje bi dovele do smanjenja aerozagađenja – smanjit ćemo broj hospitalizacija i poboljšati zdravlje stanovništva”, savjetovao je Homoraš.
Jesu li maske efikasne?
Osim odlaska na planinu i sitnijih koraka, mnogi preporučuju da zaštita od aerozagađenja mogu biti i pročišćivači zraka u domovima, zatim i nošenje N95 maske. Zanimalo nas je koliko je to zapravo efikasno u zaštiti pluća u uslovima visokog zagađenja?
“Nije apsolutna zaštita, ali može pomoći. Izbjegavanje aerozagađenja i korištenje pročišćivača zraka u zatvorenim prostorijama zaista može pomoći, može ublažiti toksični negativni efekat aeropolutanata. Ali to nije rješenje, jer i zrak izvana ulazi u zatvorene prostore i ima negativan efekat”, kazao je on.
Da je zagađenje zraka “tihi ubica” potvrđuju i brojne bolesti povezane s njim. Međutim, mnogi smatraju da bi se pregledi pacijenata koji su izloženi aerozagađenju u velikoj mjeri ili konstantno trebali unaprijediti. O uvođenju potencijalnog screeninga takve populacije Homoraš kaže:
“Smatram da bismo trebali imati jednu vrstu praćenja i ozbiljnije istraživanje na tu temu. Mnoge studije su pokazale da u urbanim centrima s visokim aerozagađenjem imamo povećan broj novonastalih slučajeva astme i hroničnog bronhitisa. Imamo djecu koja od ranog djetinjstva imaju probleme s bronhitisima, gdje se pluća ne razviju adekvatno, pa kasnije imamo djecu koja su stalno po bolnicama, mlade ljude koji su astmatičari, obstruktivci, boluju od opstruktivnog bronhitisa i često su kod ljekara”.
Ako se zagađenje nastavi ovim tempom i intenzitetom, nastojali smo od našeg sagovornika dobiti odgovor na pitanje kako može izgledati zdravstvena slika prosječnog građanina Sarajeva, Tuzle, Zenice – bilo kojeg zagađenog grada u BiH – za 10 ili 15 godina nastojeći da to bude jedna vrsta alarma nadležnima koji bi se trebalo baviti ovim pitanjem.
“Teško je dati prognozu, ali sigurno je da, ukoliko se zagađenje nastavi i budemo izloženi ovakvom toksičnom efektu iz godine u godinu, a već jesmo, zdravstvena slika cijele populacije će se značajno pogoršati. Ovo utječe ne samo na starije i bolesne, već i na zdrave pojedince. Mi već imamo lošu sliku u Sarajevu. Imamo veliki broj pacijenata koji boluju od respiratornih oboljenja. Radim na Klinici za plućne bolesti sedam godina, a starije kolege su mi pričale da je bilo mirnijih perioda, manje hospitalizacija, manje pacijenata u ambulantama. Ljeti i u proljeće, kad je čišći zrak, bio je manji priliv pacijenata. Sada nemamo mirnih perioda; kontinuirano radimo i pod velikim smo pritiskom, jer je puno pacijenata s plućnim oboljenjima. Mislim da već imamo lošu sliku, a za 10–20 godina…”, naveo je Homoraš.
Porast bolesti povezanih s aerozagađenjem
Zatim je pojasnio da pod tom lošom slikom Sarajeva prije svega misli na porast bolesti povezanih sa zagađenjem – prije svega raka pluća.
“Veći broj karcinoma, veći broj HOPB-a, veći broj astme. HOPB je hronična opstruktivna plućna bolest, trenutno treći vodeći uzrok smrti u svijetu. Građani Kantona Sarajevo imaju veliki rizik za razvoj tih oboljenja. Najčešće se HOPB javlja u srednjem životnom dobu – u četrdesetim ili pedesetim godinama, može i ranije. Vrlo često je neprepoznata – mi kažemo ‘pred-HOPB’: stanje hroničnog bronhitisa, ali još nije razvijena manifestna bolest koju verifikujemo ispitivanjem plućne funkcije. Uglavnom počinje u četrdesetim, a pacijenti se najčešće javljaju u pedesetim. Često je neprepoznata jer su prvi simptomi kašalj i zamaranje, što pacijenti smatraju ‘normalnim’ s godinama, prolaznim. Uglavnom pušači obolijevaju od hroničnog bronhitisa, a pušači često kašlju, pa zanemare simptom. Bolest napreduje do trenutka kada je teško reagovati i nešto uraditi da se plućna funkcija oporavi. Želim apelovati da ljudi ne zanemaruju simptome i dugotrajan kašalj mjesecima posebno ako je praćen iskašljavanjem gustog sadržaja koji mijenja boju itd. Trebalo bi se javiti ljekaru. Ukoliko se na vrijeme postavi dijagnoza, hronični bronhitis se može dobro liječiti i kontrolisati”, pojasnio je pulmolog.
Posebno je na kraju poručio da zagađenje zraka značajno utječe negativno na trudnice, tačnije, može izazvati sterilitet.
“Na trudnice, i povezuje se ne samo s razvojem demencije, nego i sa sterilitetom, s pobačajima, s mnogim drugim stanjima, jer upravo ove čestice o kojima sam govorio mogu proći i kroz kožu, dolaze do svih organa i njihov toksični efekat je multisistemski”, zaključio je, između ostalog, Homoraš.