Prema popisu stanovništa iz 2013. godine, u Bosni i Hercegovini živi oko 13 hiljada Roma i najbrojnija su nacionalna manjina. Međutim, zbog stalne stigmatizacije, predrasuda, nemogućnosti ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, mnogi se ne izjašnjavaju kao Romi, koji ni u Ustavu Bosne i Hercegovine nisu prepoznati. Iako se milioni u našoj zemlji ulažu za dekadu Roma, oni i dalje žive na rubu egzistencije. Kako zaista živi većina Roma u Bosni i Hercegovini provjerila je naša ekipa u tuzlanskom naselju Kiseljak.
Elvina i Elvir Omerović imaju petnaestero djece i četrnaestero unučadi. Žive u naselju Kiseljak u Tuzli. Kako, ni sami ne znaju, ali borba za koru kruha sve je teža.
“Koliko para su dali za Rome, da se djeca školuju, za knjige, za odjeću, za obuću, nama to niko ništa ne daje. Mi nikada te novce nismo vidjeli niti nam pomognu. Ako ne idemo po kantama da hranimo svoju djecu – nas ovdje ima dvije zgrade s djecom, koji školujemo djecu – niko nas ovdje ne obilazi”, kaže Elvina Omerović.
“Nama još nijedan iz općine nije ušao u ovu ulicu od 1998. godine. Samo kad treba da se glasa. Kad trebaju glasovi onda su svi na zbornom mjestu, traže glasove. Mjesna zajednica zakazala. Mi živimo u kamenom dobu”, dodaje njen suprug Elvir.
Obitelj Omerović se hrani u Narodnoj kuhinji Tuzla. Ipak, to nije dovoljno za ovu brojnu obitelj i najteže im je za hranu, ogrjev i odjeću.
“Narod baca iz zamrzivača buraniju, sataraše, meso, svega nešto bacaju. Mi to pokupimo sebi i donesemo, kuham djeci”, kaže Elvina Omerović.
Godinama ove ljude niko nije posjetio, niti ljudi iz udruženja koji bi trebali brinuti o njihovim pravima, kao ni predstavnici institucija vlasti.
“Ja bi volio da ovo ide gradonačelniku, kako su nam rekli ljudi, neku peticiju uradite. Da lično dođe taj čovjek tu i da on to obilazi. Ja mislim, kad bi on došao ovo da vidi, on bi se iznenadio. Prvo bi napao ove ljude, udruženja koja se hvale da su dolazila ovdje, ali nikad, bogami, nikad nijedan”, nezadovoljan je Rasim Merdanović iz Kiseljaka, Tuzla.
“Naša djeca ne mogu lične karte da izvade, pa apelujem i na to. Da dođe gradonačelnik, da se uvjeri. Da vidi gdje mi živimo. Ovo je džungla. Naši domovi i ova ulica je džungla za njih. Kada bi ušli, ali niko nam ne ulazi. Ne možemo se nikome ni obratiti. Uđemo na vrata, zatvore vrata za nama, hajde izađite, doviđenja, prijatno”, kaže Elvir Omerović.
Gotovo svakodnevno o djeci iz ovog naselja brinu uposlenici Udruženja “Zemlja djece Bosne i Hercegovine”. Kažu nam, zajedno s njima bore se protiv diskriminacije. U društvu punom predrasuda, to je veoma teško, zbog čega i ovi ljudi žive na rubu egzistencije.
“Ono što je važno pomenuti da je mnogo djece iz ove ulice koja se školuju. Moramo to posmatrati na način, šta možemo očekivati od djece, kakve školske uspjehe, kada dolaze iz ovakve sredine. Nama je mnogo važno da se ovim porodicama obezbijede osnovni uslovi za život, kao što su voda i struja”, tvrdi Medina Gračić iz Udruge “Zemlja djece BiH”.
“Ja hoću da moja djeca završe školu, da imaju svoju školu, da se i ta škola, ti ljudi i socijalni centar bore malo i za moju djecu, da gledaju kako mi živimo”, govori nam Elvina Omerović.
Život ovih ljudi je ogledalo neuspjeha našeg društva da budemo jednaki. Vrijeme je da ih počnemo gledati ne kao problem, nego kao na naše sugrađane, susjede – jednake svima nama u ljudskosti i dostojanstvu.