Nepostojanje Zakona o šumama Hercegovačko-neretvanskog kantona problem je o kojem se stalno govori. 17 godina pravnog vakuuma i manjka političke volje dovode do neodrživog upravljanja i devestacije šumskog bogatstva. Ipak, na inicijativu nevladinog sektora još jednom su politički, akademski i aktivistički akteri pozvani za isti stol da raspravljaju o ovoj temi. Stručna rasprava održana je u Jablanici.
Nevladin sektor uporno upozorava – Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona nastavlja odgađati. Tako posljednjih nekoliko godina izgleda rasprava o nedostatku zakona o šumama u ovom kantonu. Zakona nema ni na nivou Federacije BiH.
„Paradoksalno, zemlja koja je prekrivena 60 posto šumom i šumskim zemljištem nema zakonsko rješenje u ovom kantonu i u pola države. Sektor šumarstva nije samo privredna djelatnost, govorimo i o šumama koje kroz opštekorisne funkcije štite život ljudi“, napominje Lejla Kusturica, direktorica Fondacije Atelje za društvene promjene.
Hercegovačko-neretvanski kanton je jedini u kojem šumama upravljaju tri različita javna preduzeća. Direktora jednog od njih smo pitali šta za njihovo poslovanje znači nepostojanje zakona.
„Vrlo kratko – to je rušenje ustavnog poretka. Druga stvar – ja sam tu direktor 15 godina, potrošio sam pola miliona maraka na sudove dokazujući državi da je šuma državna“, navodi Trpimir Jelić, direktor JP Šume hercegovačko-neretvanske.
Stanje u sektoru je loše i na nivou cijele zemlje. Korupcija, neefikasnost sistema i neodržive prakse dio su mozaika problema. Pored toga, najavljuju iz nevladinog sektora, nova direktiva Europske unije mogla bi ugroziti izvoz drvnih proizvoda iz naše zemlje.
„Ta direktiva, slobodno mogu reći, predstavlja veliki rizik za izvoznike zato što zahtijeva veliki stepen transparentnosti, sljedivosti i digitalnog praćenja šumskog proizvoda za koji trenutno BiH nema niti operativne niti zakonske resurse da je ispoštuje“, upozorava Aleksa Vučen, saradnik za digitalni sadržaj i komunikacije TIBiH.
Da li će ova rasprava donijeti ikakav pomak, teško je procijeniti. Svakodnevno ukazivanje na ovaj problem jedini je način da se izvrši pritisak na političke aktere u čijim rukama je rješenje problema.
