Sport se na kraju uvijek svodi na pobjede i poraze. Tako je i priča Zmajeva u Americi završila porazom. Tu prestaje sve ono što bi neko mogao nazvati negativnim u ovoj mundijalskoj priči.
Sve ostalo nije samo bajka – mnogo je važnije što izgleda kao ozbiljna, dugoročna priča. A upravo takve priče našem sportu danas najviše trebaju.
Kada je 3. juna 2024. godine “mrtvac”, a to smo u tom trenutku zaista bili, istrčao na megdan Engleskoj na St. James’ Parku u Newcastleu, osim najzagriženijih fudbalskih zaljubljenika malo ko je vjerovao da iz toga može izaći nešto dobro. Fudbalske legende preuzele su kormilo reprezentacije, ali tada je postojala samo nada.
Početak je bio težak. Sjetit ćete se poraza od Engleske (0:3), Italije (0:1), Nizozemske (2:5), Njemačke (0:7 i 1:2)… Bilo je bolno, teško i mučno.
Tog popodneva u Newcastleu bh. javnost prvi put je ozbiljnije čula za Katića, Tahirovića, Gigovića, Burnića ili Muharemovića, tada 20-godišnjeg stopera druge ekipe Juventusa koja je nastupala u trećem rangu italijanskog fudbala. Za Kerima Alajbegovića i Esmira Bajraktarevića znali su tek rijetki, uglavnom njihova porodica i oni koji pomno prate omladinski fudbal.
Sergej Barbarez i njegov stručni štab postavili su nove standarde rada. Unijeli su red, energiju, zajedništvo i nacionalni naboj. Tada je ova priča zapravo i počela.
Noćašnji poraz nije kraj ove priče koja je započela 3. juna 2024. godine. Bio je to samo test trenutne snage tima koji je još u procesu stvaranja.
U protekle dvije godine stručni štab mukotrpno je gradio reprezentaciju. Okupljali su igrače, tragali za talentovanom bosanskohercegovačkom djecom širom svijeta. Paralelno s tim stvarala se hemija u ekipi, a reprezentacija je dobila prepoznatljiv način igre. Potom su došli Cardiff i Zenica. Ostvaren je plasman na Svjetsko prvenstvo. Nakon pune decenije Bosna i Hercegovina ponovo je zaigrala na velikoj sceni.
Svako ko se imalo razumije u sport zna koliko znače ozbiljne pripreme i velika takmičenja. Naši Zmajevi proveli su gotovo 40 dana zajedno, a prave benefite tog rada tek ćemo osjetiti. Jednako tako, tek ćemo u potpunosti shvatiti koliko znači plansko uvođenje mladih, talentovanih igrača u reprezentaciju.
Od onog Newcastlea Muharemović je postao standardan reprezentativac, afirmisali su se Alajbegović, Bajraktarević, Mahmić i još nekoliko mladih igrača. Upravo u njima leži jedan od temelja budućnosti ove reprezentacije.
Može li neko zaista sumnjati da stručni štab, poznat po sistemskom skautingu, neće pronaći još talentovane bosanskohercegovačke djece širom svijeta?
Zmajevi su nam svojim iskrenim pristupom vratili ono što nam je možda najviše nedostajalo – nacionalni ponos, zajedništvo i samopouzdanje. Upravo je to pogonsko gorivo svih velikih uspjeha bosanskohercegovačkog sporta.
Pred nama su još veće utakmice. Potrebno je samo strpljenje. U sportu je kontinuitet najvažniji, a čini se da ga Bosna i Hercegovina, nakon dugo vremena, konačno ima.
