Promjene političkih stranaka nakon izbora i prelazak zastupnika iz jednog političkog bloka u drugi godinama izazivaju rasprave o tome koliko konačni sastav parlamenata i skupština odgovara volji koju su građani iskazali na izborima. U Bosni i Hercegovini mandat pripada izabranom zastupniku, a ne političkoj stranci s čije je liste izabran. Zbog toga zastupnik koji napusti stranku ne gubi automatski mandat, već ga može nastaviti obavljati kao nezavisni zastupnik ili pristupiti drugom političkom subjektu. Takvi prelasci u pojedinim situacijama mogu promijeniti odnos snaga između vlasti i opozicije, pa čak biti presudni prilikom formiranja ili održavanja skupštinske većine. U javnosti se zbog toga ponovo otvara pitanje treba li mijenjati izborna pravila.
Sa tri na pet posto?
Jedna od ideja o kojoj se govori jeste povećanje izbornog praga, koji trenutno iznosi tri posto. Zagovornici višeg praga smatraju da bi takvo rješenje smanjilo broj malih političkih stranaka u parlamentima i skupštinama, a time i političku fragmentaciju koja često otežava formiranje stabilnih većina. Povećanje praga, međutim, ima i drugu stranu. Veći prag značio bi da politički subjekti koji osvoje značajan broj glasova, ali ostanu ispod nove granice, ne bi učestvovali u raspodjeli mandata. Time bi se smanjila zastupljenost manjih političkih opcija, a veći broj glasova birača mogao bi ostati bez direktnog predstavnika.
Veći prag ne sprečava promjenu stranke
Postoji i suštinska razlika između problema izbornog praga i takozvanog „prelijetanja“ zastupnika. Čak i kada bi izborni prag bio povećan, zastupnik izabran s liste političkog subjekta koji je prešao taj prag i dalje bi mogao naknadno napustiti tu stranku. Zbog toga se rasprava o političkim transferima prvenstveno odnosi na pitanje kome mandat pripada – izabranom pojedincu ili političkom subjektu. Profesor ustavnog prava Goran Marković smatra da mandat treba ostati slobodan i pripadati zastupniku, jer bi suprotno rješenje omogućilo stranačkim rukovodstvima da kontrolišu izabrane predstavnike prijetnjom oduzimanja mandata. S druge strane, kritičari čestih promjena stranačkih dresova upozoravaju da građani uglavnom glasaju i za političku stranku i njen program, zbog čega prelazak izabranog predstavnika u potpuno drugi politički blok može otvoriti pitanje političke odgovornosti prema biračima.
Problem političke kulture
Izborni stručnjaci upozoravaju da zakonske izmjene same po sebi teško mogu riješiti problem ukoliko ne postoji politička odgovornost. Veći izborni prag mogao bi uticati na broj stranaka koje ulaze u parlamente, ali ne predstavlja direktan mehanizam protiv trgovine mandatima ili promjene političke pripadnosti nakon izbora. Zato se kao važni elementi navode transparentnost političkih dogovora, odgovornost zastupnika prema biračima i mogućnost da građani na narednim izborima ocijene njihove postupke. Bosna i Hercegovina tako pred nove izbore ponovo otvara staru dilemu: kako istovremeno omogućiti zastupnicima slobodu političkog djelovanja, a sačuvati povjerenje birača da će njihov glas proizvesti politički rezultat koji su očekivali. Povećanje izbornog praga može promijeniti strukturu budućih parlamenata, ali samo po sebi neće zaustaviti promjenu stranačkog dresa nakon izbora.