Njegov temperament tražio je sukob – velika inspiracija – stara garda St James’ Parka. Asovi: Jackie Milburn, Len White, Hughie Gallacher, Jimmy Lawrence, Frank Hudspeth. Još mu nije bilo brkova pod nosom, a znao je već majstorstvom zabaviti gledalište, jednostavno, pronikao je u duh fudbalskog užitka. Bilo je funti, života sa širokim osmijehom, gala-predstava od St James’ Parka do Riversidea, od Goodison Parka do York Streeta. I, unatoč publicitetu – usamljen. Njegova će lopta imati tempo i van igrališta. Za tremu, za znojave dlanove, čak i onda kada je drmao europskim fudbalom, puna čaša žutila. Paul Gascoigne u maloj, ali sažetoj brošuri, posvećenoj njegovom tumačenju fudbala, još zbijenije naglasio je primjer životnog raskoraka i igračkih impresija…
Alkohol je anestezija koja nam pomaže da izdržimo operaciju zvanu ‘život’ (George Bernard Shaw)
Čovjek poznat po oklijevanju kada je u pitanju i najmanje otkrivanje karata koje drži u ruci cijeli život ih sve polaže ispred tribine, i do u najsitnije detalje objašnjava što tačno s njima namjerava učiniti. Osmijeh je iskren, a on opušten. Dobro se zabavljao u utrobi St James’ Parka, White Hart Lanea, Ibroxa, jer Gazza je otvoren.
A onda je, na neugodnoj seansi životnih pitanja i odgovora, najbolji engleski fudbaler svoje generacije odlučio detonirati bombu. Englesko novinarstvo inače nije poznato po profinjenosti, a on je hrana za bogove. Novinske kartice same teku. Svako, čini se, ima svoje mišljenje.
A Gascoigne, možda jedini fudbaler koji je uvijek tačno znao što želi, prisiljen je potražiti savjet od porodice i fudbalskih prijatelja. Na kraju, nikada mu nisu dali da bira, ne između voljenog Newcastlea i voljene Engleske, hoće li, može li, zar neće, zar hoće, i tu priča završava.
Ali nije tako. Priča o Gazzi nikada neće biti dovršena. Sada se rađaju usporedbe s jednim od najdražih sinova Tynesidea, pokojnim Hughiem Gallacherom. Gascoigne je na sličnom putu. Sin radnika iz metalne industrije iz Tynesidea u mladosti je bio sakupljač lopti na James’ Parku, a kada su ga kao dječaka Gateshead Boysi preporučili Ipswich Townu, Middlesbroughu i Southamptonu – dobio je odbijenicu. Nakon Newcastlea slijedio je Tottenham, pa Lazio, te Rangersi koji su Gazzu osvojili u utrci s Celticom. A kada je 1998. trebalo birati između Ibroxa ili povratka kući, slijedio je srce, a ne glavu. Od tada nije ništa osvojio, osim srca najgorljivijih navijača sa Riversidea, Goodison Parka i Turf Moora.
Njegova snaga i inteligencija su katalizatori energičnog napada, koji je simbol slobodnog stila Magpiesa. Gascoigne nije bio uporište ili vođa, ali nije išao za smiješnim šeširima koji su iznenada tih dana popularni među mladim profesionalcima u zemlji, i njegov muzički ukus i dalje ostaje na Philu Collinsu, ali je na terenu uvijek ostao glavni talisman kluba u kojem je igrao.
On je vodio, zato je i grmila pretpostavka da će naslijediti Gallachera.
Kada god bi se približio liniji zagrijavanja, uslijedio bi standing ovations. To će biti njegov najveći rizik u životu, jer zbog mnogih svojih kvaliteta igrao je u velikim i gladnim klubovima koji ne praštaju.
Ipak, za mnoge nije uspio. Uprljao je sve na čemu je naporno radio od svog dolaska prije 32 godina. Jednostavno, sreća iz te noći sa Vicarage Roada sada je zamijenjena nemirom. Velika iščekivanja spustila su se s tribina. Mislilo se da će, kada nevjerojatna igračka karijera dođe kraju, ići stopama Alana Hansena, Garyja Linekera i Andyja Graya, i otići u sigurnost televizijskog studija. Jer, Gazza ima snažniji, odlučniji glas. Opušteniji je ispred kamera.
Ali, nakon svega, ovo je Paul Gascoigne. Na mjestu gdje većina ljudi ima prsa Gazza ima puščanu cijev. Nije čudno, nikad se nije kladio na lakšu opciju.
Gorke pilule života
Gascoigne nikada nije zaboravio mali prozor, kuću u malenom gradiću desetak kilometara pored Newcastlea, mračna zimska jutra koja su gutala njegovu debeljuškastu figuru i mukli udarac automobila u rasulu jedne tragedije. Gazza je ostao u dimu i prašini, živ.
Prijatelj njegova brata, Steven Spraggon, unatoč svih napora, bez životnog daha. Nije preživio nesreću. Nikada Gazzu taj ožiljak neće ostaviti. Ne. Gledao je s deset godina ”struggle for life” golim očima. Cijeli Dunston u žalosti, u suzama. Stari John Gascoigne jeca. Dok je Paul vrtio u ručicama igračku, plakao je jer mama Carol plače, jer drugi plaču. Brat Carl, sestre Anna-Marie i Lindsay.
Taj je događaj Paula toliko potresao daje zbog psihičkih problema krenuo na psihijatrijsku terapiju, no njegov je otac sumnjao u učinkovitost tretmana pa je terapija prekinuta. Ko zna šta bi bilo da se Gazza tada potpuno izliječio i oporavio. Ovako, podijeljenost ličnosti rezultovala je vrhuncima na terenu i udaranjem u dno izvan njega.
Nakon svega, Paul je ostao ”zatvorenih očiju”. Zadnja toplota ispustila je nesvjesno visoki ton tikova koji su nastali uslijed potiskivanja osećanja krivice. U situacijama emocionalne napetosti, anksioznosti ili stresa, tikovi bi kod Paula postali sve izrazitiji. Negdje između i otac John je obolio od epilepsije.
Život je mladom Paulu gotovo prišapnuo ružnu noticu – bad luck – a dječaku još nije ni jedanaest! Život mu je zdrobio oklop, a on je ”pucao” od bola.
I kada su svi digli ruke, fudbal ga je uzeo u naručje. Prve fudbalske korake napravio je u lokalnom klubu Redheugh Boy’s Club, a igrao je za fudbalske ekipe osnovne i srednje škole koje je pohađao. Fudbalski skauti uočili su mladog Paula dok je igrao za lokalne Gateshead Boyse, no kada je došao na probu u Ipswich Town nije zadovoljio.
Gascoigne nije imao sreće. Ona je urezana u blijedo lice. Tuga, promašaj, i više, odbijanje što grči prsa, u dubini srca i duše, spreman da bukne.
Slična se stvar ponovila i na testiranjima u Middlesbroughu i Southamptonu, dok ga konačno nije prihvatio Newcastle United. Kao trinaestogodišnjak 1980. stiže na St James’ Park, a 1983. potpisuje i prvi ugovor igrajući uglavnom za rezervnu ekipu, u kojoj je postao i kapiten.
I nije ostao dužan. Prihvatio je traku oko ruke i obećao blistave trenutke dobrim igrama. Što su protivnici bili viši, širi, snažniji, to su mladom Gazzi bili lakši plijen. Oxford, rolling, peta, tunel…
Već je u tim danima pokazivao impulzivni karakter, o čemu svjedoči priča daje nakon jednog treninga ljutit i bijesan sjeo na klupsku kosilicu i punom se brzinom zabio u zid svlačionice… Spasilo ga je to što je nekoliko sekundi prije udara iskočio iz kosilice i bacio se na travu.
Nesrećama kao da nije bilo kraja pa je tako jedan Paulov prijatelj, koji mu je bio velika podrška i zapravo ga je nagovorio da se ozbiljnije počne baviti fudbalom, pao sa zgrade na kojoj je radio za Gazzina ujaka i poginuo. Bio je to novi udar za ionako već nestabilnog Gascoignea, koji je kao kapiten mlade ekipe Newcastlea vodio saigrače do osvajanja FA Cupa za mlade u sezoni 1984/85. postigavši dva pogotka u drugoj utakmici finala protiv Watforda.
Tadašnji trener prve ekipe Jack Charlton prepoznao je Gazzin talent, no rekao mu je da ga neće zvati u ekipu ako ne smršavi. Paul je stisnuo zube. Dok je njegov saigrač Ian Bogie veselo jurio na Tyne, na rijeku, Gazza se znojio pod debelim trenerkama. Ustajao je u pet sati ujutro. Unatoč kiši i vjetru… Lijegao je kad je elegantni Paul Stephenson izlazio u život noći.
Gazzamania
Završavala je sezona 1984/85. Gascogine je izašao na teren St James’ Parka protiv Queens Park Rangersa umjesto Georgea Reillyja. Zinuli su, gledali, divili se. Gazza nije imao deke ”masti”. Mišićav, vitak, čvrst, jak. Atleta od glave do pete. U samo nekoliko utakmica postao je idol.
Duge lopte na krila, vrsna igra glavom, odskok, strašne lopte na gol. Crno-bijeli dres više mu niko nije mogao oduzeti jer je u 95 odigranih utakmica za Newcastle postigao 25 pogodaka te namjestio još skoro dva puta toliko. Nije ostao nezapažen i već dvije godine kasnije u julu potpisuje ugovor s londonskim Tottenhamom vrijedan 2.2 miliona funti.
Nastupi u londonskom klubu pomogli su Paulu da se dočepa i toliko željenoga reprezentativnog dresa, ali vjerojatno do dresa nacionalne reprezentacije ne bi stigao tako brzo da 1988. nije proglašen za najboljega mladog igrača godine. Debitovao je protiv Danske 1989. te ušao u ”pet do dvanaest” u popis za World Cup u Italiji.
Bobby Robson, tadašnji selektor, popustio je pred velikim pritiskom medija, a Gazza mu se odužio odigravši briljantno.
Očekivanja, sreća, strahovi, razočaranost, veselje, svi osjećaji igrača na jednom mjestu. Negdje nakon World Cupa u Italiji sve je pošlo po krivu. Imao je Bobby Robson te ‘90. previše prvaka, previše igrača koji su se takmičili za mjesto u prvom sastavu, previše tipova koji su smatrali da zaslužuju biti najbolji. Jedan od njih imao je osjećaj za pravdu, ali samo ako je on kroji. Paul Gascoigne.
Same utakmice pratile su već poznatu šablonu.
Prepoznatljivi engleski huliganski roar, urlik na kilometre, razbijene boce i porazbijani izlozi, tradicionalna priča prije svega zasnovana na ”snazi i junaštvu” koja bi razbuktala tu strast, gorljivost, intezitet i količinu međusobne mržnje do tragedije srušenih tribina. Veliki, crni i opasni vuk s ostrva, koji je napadao sve narode i zemlje u koje bi došao, stigao je još opasniji na ”čizmu”.
Kult reprezentacije i ostrvska opšte prihvaćena prosudba kako su oni ti koji kontrolišu misterij fudbalske igre i taktike, dovela ih je do toga da je samo nekoliko igrača imalo pravo pronaći vlastita rješenja.
Gazzina marginalizacija u grupnoj fazi na Mundialu u Italiji bio je krajnji primjer te neobjašnjive trenerske tendecije za sputavanjem i pružanjem slobode rješenja najboljim igračima. Gazzina sudbina na tom turniru bila je ta da ga je Robson na utakmici protiv Egipta pretvorio u playmakera za dobro cijelog tima.
U tradicionalnoj engleskoj igri postojala su dva osnovna napadačka poteza – dugo dodavanje direktno prema centarforu i nabacivanje s krila. Ljubimci Wembleyja, fudbalski fenomeni, zaista su loptom baratali majstorski, ali njihovo znanje je blijedilo pred oštrinom, brzim i sigurnim startovima Micka McCarthyja i Kevina Morana, Franka Rijkaarda i Ronalda Koemana. Obračunali su se s Ircima i Holanđanima na isti način – remijem.
Engleska je u svom prvom Gazza-izdanju protiv Egipta doista prava aktivna stavka za veliku predstavu. Pucao je oštro, driblao, kontrolisao cijeli teren, napadao protivnika u njegovom kaznenom prostoru, ne brzo, ali strahovito vješto.
Gascoigne je bio ključni čovjek i osmine finala. U 120. minuti, kada su svi padali s nogu, herojski je prenio loptu od svog do belgijskog kaznenog prostora, gdje je ga je odbrana ”Crvenih đavola” pokosila. Gazza je namjestio loptu i izveo slobodan udarac s toliko finese i preciznosti da je tačno pogodio desnu kopačku Davida Platta, koji je volejom svladao Michela Preud'hommea. Dok su se svi ostali engleski igrači gomilali jedan preko drugoga u slavlju, jedino je Gazza, oboren od umora, sjedio na travnjaku s potpunom prazninom u očima.
Slijedio je okršaj s Kamerunom, prvom afričkom selekcijom koja je ozbiljno flertovala s polufinalom Svjetskog prvenstva. U tom je susretu Gazza skakutao na ogrlici zlatnih ispruženih kopački i skupo plaćenih promašaja. Pokušavao je pretrčati trojicu-četvoricu protivnika i kad god mu ne bi uspjelo, živci bi zaškripali.
Skrivio je jedanaesterac kojim je Kamerun izjednačio, a po njegovoj je strani Roger Milla namjestio vodeći gol Afrikancima. Gary Lineker je izjednačio iz penala koji je sam izborio i Engleska se opet našla u agoniji produžetaka. Gazza dugo nije mogao pronaći pravi potez i svako se njegovo dodavanje odbijalo od nogu kamerunske obrane.
A onda je – u 105. minuti kao da se sjetio kako se to radi – uposlio Linekera kako samo fantazisti to znaju. Engleski je centarfor još jednom pokošen u kaznenom prostoru i još je jednom imao petlje pretvoriti kazneni udarac u pogodak. Bilo je to 3:2 za Engleze i njihovo prvo polufinale nakon 24 godine. S Lotharom Matthäusom se Gascoigne hrvao za krunu najboljeg veznog igrača svijeta i čini se kao da je upravo u snažnim i iskusnim nogama Nijemca ležala odluka cijele utakmice.
U čahuri tempa zavrtio se, ko zna koji put, stari osam-milimetarski film, slika koja se miješala s plavetnilom dima i nervozno izgriženih usnica. Gazzin plač nakon žutog kartona koji bi ga diskvalifikovao iz finala, jedanaesterci, poraz Engleza i razočarani Gascoigne, kojem je poraz smotao tugu oko srca, na ramenu kapitena Terryja Butchera.
Senzacija i rizik
Na povratku u Englesku dočekale su ga ovacije, pogotovo uoči nove ligaške sezone. U utakmici protiv Arsenala, u polufinalu FA kupa, njegovim prekrasnim golom ekipa se plasirala dalje. Ipak, u finalnoj utakmici protiv Nottinghama, usprkos pobjedi, Gazza ni sam nije znao da upravo tu, na Wembleyju 18. maja 1991, počinju njegovi problemi. Povrijedio je koljeno, te pauzirao dva mjeseca.
Baš kada se činilo da se stanje popravilo i da će ponovno zaigrati, Gazza je ”zaplesao” u jednom noćnom klubu te ponovno povrijedio to isto koljeno. Duže vrijeme vukao je povredu pa njegov povratak i nije bio previše uspješan. Tada nastaju i privatni problemi što rezultira katastrofalnim partijama te skandalima izvan fudbalskih terena.
U to je vrijeme njegova supruga Sheryl dobila prvi put po nosu što izaziva zgražanje tamošnjeg novinarstva. Sve u svemu, Paul je totalno izgubio kompas. Uz njega je tada jedino stao Jack Charlton koji je pred tv ekranima javno rekao da mu se mora pomoći.
Činilo se da će odlazak u Lazio, a odlazak je bio neminovan, donijeti normalniji nastavak života i karijere. No, ono što se Gazzi tamo dešavalo bio je pravi horror. U tri godine odigrao je tek 25 utakmica, Dino Zoff ga ionako nije volio, a novinari su ga optuživali za izdaju. Samo zato što je plaćen 5.5 miliona funti. Ljubomore je bilo i kod ostalih igrača a povrede su se samo lijepile jedna na drugu.
Jedini koji su ga voljeli i cijenili bili su opet – ultrasi. Oni su ipak fudbal gledali malo drugačije nego čelni ljudi kluba i businessmani. Pitanje je bilo ko će kupiti nekontrolisanog i povredama sklonog Gazzu? Htjeli su ga Tottenham i još neki engleski klubovi, ali niko nije imao dovoljno hrabrosti. Rangers je imao dovoljno novaca i Gazza se našao u srcu Škotske.
Gascogine je čvrstih stavova. S koliko je žara branio svoja stajališta i obarao protivnička. Vratio se na Ostrvo, rimski Olimpico uistinu nije imao milosti. Najprije su ga tukli, krvavo tukli protivnici, da bi mu njegov saigrač Alessandro Nesta na jednom od treninga ”poderao kožu”. Igrači svih dresova i boja posegnuli su za ”kosidbom”.
Još i onda, kada bi vrtio magnetoskop te Italije, Gascoigne bi zadrhtao:
”Kod nas postoji jedan veliki problem – svi žele ”objesiti” velike. Svaki igrač koji odskoči postaje meta, gađaju ga sa svih strana. Uzmimo samo primjer Cantone, bez obzira što je napravio, razapeli su ga u prvom redu zato što je stranac. Ipak, ostao je, mada je imao sjajnih ponuda, u Manchesteru zbog toga jer ima ponos, ostao je vjeran Alexu Fergusonu i svaka mu čast. I mene bi mnogi rado udaljili iz fudbala, ko zna iz kojih razloga, vjerojatno lične zavisti. Ja ne mogu biti drugo nego što jesam. Znam da će mnogi biti protiv mene kad opet budem zaigrao za Englesku, neće mi oprostiti što sam otišao u Glasgow. No, pokazat ću i dokazati svima da sam pravi. A to dugujem i Rangersu, jer su stali iza mene kad mi je bilo možda i najteže, kada su mi mnogi drugi okrenuli leđa. Zahvaljujem se i navijačima Lazija, zauvijek će ostati u mome srcu. Oni su tamo jedina svijetla točka. Molili su me da ostanem, no ja, nažalost, drugog rješenja osim odlaska nisam imao. Tjerali su me po fitness-centrima, obećavali brda i doline kada se i ako se vratim, a govorili su to i radili samo da bi me čim skuplje mogli prodati. Kada sam saznao istinu, pao sam u depresiju, istina zaista zna boljeti. No, utjeha ostaje, iako sam u te tri godine odigrao samo 40 posto utakmica, navijači Lazija i danas skandiraju Gazza, Gazza. Velika mi je pomoć bila i supruga. Kada sam sve htio poslati k vragu rekla mi je – zar si se patio šest mjeseci da bi sada odustao?! Ona me izvukla iz depresije, neizmjerno sam joj zahvalan”.
Nakon treće rimske sezone, u kojoj je odigrao samo četiri utakmice za Lazio, gazda Rangersa David Murray rizikovao je i vratio Gascoignea na Ostrvo i to u klub koji je desetak godina slovio za najjači u Škotskoj. Walter Smithu se kocka isplatila jer je Gazza na Ibrox Parku pronašao djelić one sreće i slave koje su ga obasjavale neposredno poslije Mundiala u Italiji. Rangersi su bili dovoljno velik klub za igrača Gazzinog formata, a škotska liga dovoljno slaba da bi se Gascoigne napokon mogao ovjenčati trofejima. Ally McCoist, Gordon Durie, Brian Laudrup i Richard Gough činili su jezgru ekipe koja je vladala Škotskom, sve do 1998. kada se na tron vratio Celtic.
Gascoigne je u prve dvije sezone u dresu protestantskog kluba postigao 27 golova, pokupio tri klupska trofeja, zaslužio dvostruki naziv igrača godine i vratio se na velika vrata u englesku nacionalnu selekciju. Možda je nastup na Europskom prvenstvu 1996. bila njegova posljednja velika bitka, ali izvjesno je da je pucao iz svih oružja.
Gol protiv Škotske, kada je podignuo loptu preko klupskog saigrača Richarda Cougha i poslao bombu pokraj drugog saigrača Andyja Gorama, bio je za mnoge najljepši pogodak cijelog turnira. No, sjajni potezi u dresu reprezentacije bili su često zasjenjivani vijestima o propalom braku s dugogodišnjom partnericom Sheryl Failes.
Početkom 1998. Gascoigne se počeo meškoljiti i u Glasgowu.
Treća sezona na Ibrox Parku bila mu je daleko najslabija. Nakon dvadeset odigranih utakmica i samo tri pogotka, Gazza je znao, kao i uprava Rangersa, da su mu dani u Škotskoj odbrojani. Osim toga, isprovocirao je u više navrata katolike iz Celtica imitirajući sviranje frulice, što je poznato kao simbol protestantske pobjede nad katolicima u Bitci na rijeci Boyne.
Gascoigne je preuzeo ulogu čistog lirika izgubljenog vremena, one ruske bolešljive ljermontovske duše, koja je spremna zgrabiti kuburu i odigrati ruski rulet s lutkom bajazza u ruci. Svaki korak previše za Gazzu je bila polagana smrt. Umjetnost u njegovom slučaju nije bila od cijene. Rangersi ga otpuštaju. I David Murray i škotski fudbalski savez bili su nekako sretni što su ga se riješili.
Nagomilani problemi
Neko je vrijeme u igri bio Crystal Palace, no u utakmicu je ponovo ušao legendarni Bryan Robson, koji je tada sjedio na klupi Middlesbrougha. Ozbiljni Robson, koji će nekoliko mjeseci potom očinski podržati svog pulena u najtežim trenucima njegova života i koji je kao i Gascoigne bio ”uklet” povredama, platio je 9 miliona maraka Rangersima i doveo Gazzu uoči finiša sezone, u kojoj je Middlesbrough imao velike šanse da se vrati u Premiership.
Gascoigne u Mlddlesbroughu nije stigao pokazati sve što zna u samo mjesec i po dana koliko je tamo boravio prije kraja sezone, no bio je uvjeren da će ga selektor Glenn Hoddle uvrstiti u ekipu za Coupe du monde u Francuskoj.
Gazza nije baš uspješno odigrao nekoliko pripremnih utakmica, ali je zato viđen i fotografisan kako jede meso i puši gomile cigareta. Hoddle mu je odluku saopštio u bazi reprezentacije, u španskoj La Mangi.
Preosjetljivi Gazza ovaj, ko zna koji udarac u životu, nije mogao otrpjeti i njegov se svijet konačno srušio. Teška depresija i alkohol napokon su ga otjerali na psihijatriju na kojoj je boravio šesnaest dana. Ako je terapija bila učinkovita, Gascoignea su mogle utješiti i reakcije ljudi koji ga okružuju. Bryan Robson mu je dao do znanja da će mu dati onoliko vremena koliko bude potrebno da se izliječi.
Paul Merson, i sam bivši alkoholičar, pojavio se pred tv-kamerama i u suzama uputio apel na javnost da ne okrene leđa Gazzi, jer ”prolazi kroz pakao”. Javila se i legenda Tottenhama Jimmy Greaves, koji je trpio identične probleme kao i Gascoigne.
I Greaves je svojevremeno bio izostavljen s popisa igrača za World Cup 1966, što ga je gurnulo u ambis alkoholizma. Greaves se od ovisnosti oporavio, za razliku od Georgea Besta ili Garrinche, a Gazzin uspješni povratak na teren nakon bolničkog liječenja bila je samo lažna zora u njegovom životu. Nije bilo lako eksplozivnom Gascoigneu. Alkohol je u njegovoj velikoj priči imao domaću publiku. Goodison Park nije uspio obnoviti staru slavu Gazzinog doba. U dresu Evertona je tehnički izvrstan, ali nije, jednostavno, nabrušen do kraja. U to vrijeme Gazzu njiše neka kokainska apatija. Bulimija, anksioznost, manična depresija, ludopatija… I, Hughie Gallacher nema nasljednika.
Tu je poraz ove priče. Pijan od ptičjeg mlijeka pohvala, ugušio se u vlastitom hropcu slave. Nije izdržao.
Ne u visokoj tehnici, nego u naglašenoj ličnosti. Riječi su mu jednako teško padale koliko mu je lako išao dribling, život je brzo ugušio njegovu A-energiju, a Gazza je pod težinom očekivanja, sve češće znao pribjeći žestini.
Težak, ali hitar, gotovo nezadrživ. Prelazio je čudesnom lakoćom, kada je htio i kako je htio. Stalan, uvijek najbolji. Nije popuštao u upornosti. Zalizanih crvenkastih vlasi, blijed. Bio je ”živac”, napast, struna violine. 57 reprezentativnih kapa, 10 golova. 388 liga-utakmica, 83 pogotka.
Igrao je 92 puta za Newcastle United i 92 puta za Tottenham. Njegova je karijera usko vezana i za rimski Lazio. Bio je njihov. Na Olimpicu, na teškom fudbalu, on je igrajući za nebeskoplave, odigrao 43 utakmice. U Glasgowu je mahao palicom. Svih devedeset minuta gradio je igru, ali i zabijao golove. U 74 utakmice za Rangerse 30 pogodaka. U Middlesbroughu slava. Na Riversideu je odigrao 41 utakmicu, što i nije čudno, bio je na visokoj cijeni. On i Juninho. U dresu Evertona stasit, širok, pun radosti i očaja, 32 utakmice. Gotovo bez uspjeha u dresu Burnleyja, Gansu Tianmae i Boston Uniteda… Trčao je, ali nije mogao uhvatiti loptu. A dugo je odgađao kraj. Bilo mu je već 37 godina.
I taj je genije potonuo u ”dolce vita”. Do dna. Svaka mu je funta bila i ostala životno uvjetovana tugom.
Jedini on, Paul Gascoigne, veznjak-lutalica dubokih smeđih očiju, koje su upile sva ona ljeta njegove vječne mladosti, bio je doista Chaplin na svjetlima zelene pozornice. Ispadao je iz takta. Gubio razum u sudaru sa stvarnošću i na svoj način tražio pravdu. Gubio godine, utakmice.
Takav Gazza, u sudaru sa stvarnošću i na svoj način, u prevelikim cipelama, pocijepanom fraku, sa štapom i iznošenim polucilindrom, komplikovan, nekoristan i koristan, prgav, nekontrolisan, razjaren i kontradiktoran, ali u duši dobričina, jednostavno nije imao sreće. Ona je ostala urezana na trotoaru Dunstona…
Tuga – u dubini srca i duše i vrisak što grči prsa – spremna da bukne.
To je Gazza.