Novo istraživanje koje su zajedno radili Univerzitet Oksford, Nacionalni park Yellowstone, Univerzitet Kalifornija Los Angeles (UCLA), Princeton i Penn State univerzitet, pokazuje da crno krzno kod nekih vukova ovim životinjama, daje i bolji imunitet na virus štenećaka. Novo istraživanje koje su zajedno radili Univerzitet Oksford, Nacionalni park Yellowstone, Univerzitet Kalifornija Los Angeles (UCLA), Princeton i Penn State univerzitet, pokazuje da crno krzno kod nekih vukova ovim životinjama, daje i bolji imunitet na virus štenećaka.
Istraživanje je objavljeno u časopisu Science, i možda je dalo odgovor zašto se boja krzna kod vukova mijenja idući od sjevera prema jugu Sjedinjenih Država. Kada biste putovali iz arktičkog pojasa Kanade i krenuli na jug niz Stjenovite planine u SAD prema Meksiku, što južnije idete, to je više crnih vukova. Razlozi za to dugo su zbunjivali naučnike.
Crni vukovi su rijetki, ali ne u Americi
Boja dlake kod vukova (Canis lupus) određena je genom CPD103. Ovisno o varijanti gena koji vuk ima, njegova dlaka može biti crna ili siva. Varijanta za crnu boju dlake (melanizam) vjerovatno je uvedena u populaciju vukova u proteklih 7,250 godina kada su ljudi migrirali preko Beringovog prolaza i doveli pse koji su nosili ovu varijantu gena.
Vukova crne boje krzna nema u Bosni i Hercegovini, potvrdio je veterinar dr. Vedad Škapur za Glas Amerike: „Koliko znam nema ih kod nas i ne mogu se sjetiti kad je neko vidio.“ U Evropi su rijetkost, mada postoje: 2012. je zabilježen jedan crni vuk na Staroj planini u Srbiji. Tim prije je postojanje ovakvih vukova i njihova relativna učestalost u populaciji u Americi još interesantniji fenomen.
Crna boja – bolja otpornost na bolest
Virus štenećaka (canine distemper virus – CDV) pojavio se u 18. vijeku, i vjerovatno se razvio iz jednog virusa koji inficira goveda. Bolest je opisao Edward Jenner, isti ljekar koji je razvio i prvu vakcinu – onu protiv velikih boginja.
Naučnici su pretpostavili da gen CPD103 također igra ulogu u zaštiti od respiratornih bolesti. To je zato što regija DNK koja sadrži gen također kodira protein koji igra ulogu u obrani od infekcija u plućima sisara. Predvidjeli su da će crna dlaka biti povezana sa sposobnošću vukova da prežive infekciju. Više jedinki crnih vukova u području Sjeverne Amerike je, čini se, povezano s osobinom otpornosti na štenećak.
Kako bi testirali ovu ideju, analizirali su 12 populacija vukova iz Sjeverne Amerike, da bi ispitali je li vjerovatnost da je vuk crn predviđena prisutnošću antitijela protiv štenećaka. Ako vuk ima ova antitijela, onda se u prošlosti zarazio CDV i preživio. Otkrili su da su vukovi s ovim antitijelima vjerovatnije crni nego sivi. Također su otkrili da su crni vukovi češći u područjima gdje je došlo do izbijanja štenećaka.
Istraživači su analizirali više od 20 godina vrijedne podatke o populaciji vukova u Nacionalnom parku Yellowstone. Otkrili su da crni vukovi imaju veću vjerovatnost da će preživjeti izbijanje štenećaka u poređenje sa sivim vukovima. Ovi rezultati doveli su ih do hipoteze da bi u područjima gdje dolazi do izbijanja štenećaka vukovi trebali birati partnere suprotne boje dlake kako bi povećali šansu da njihova mladunčad ima crnu dlaku.
Predviđanja iz njihovog modela usko su se podudarala s opažanjima da će se crni i sivi vukovi vjerovatnije pariti u područjima gdje su izbijanja štenećaka uobičajena. Ova se konkurentska prednost gubi u područjima gdje nema izbijanja štenećaka.
Ovi rezultati su u skladu s idejom da je učestalost izbijanja štenećaka diljem Sjeverne Amerike odgovorna za distribuciju crnih vukova, jer posjedovanje gena za crnu dlaku također može pružiti zaštitu od virusa. To također objašnjava zašto su parovi u Yellowstoneu, gdje dolazi do izbijanja štenećaka, obično crno-sivi.
Bolest kao evolucijski pokretač
Peter Hudson, profesor biologije s Penn State, jedan od koautora studije, rekao je:
„Intrigantno je da je gen za zaštitu od štenećaka došao od domaćih pasa koje su donijeli prvi ljudi koji su ušli u Sjevernu Ameriku, a virus bolesti pojavio se u Sjevernoj Americi mnogo hiljada godina kasnije, opet od pasa.“
„Učimo da je bolest glavni evolucijski pokretač koji utječe na mnoge aspekte životinjskih populacija“, dodao je Hudson.
Već postoje istraživanja koja pokazuju kako su crne mačke otpornije na FIV, sindrom mačje imunodefcijencije.
Naučnici nagađaju da bi druge vrste mogle slijediti sličan obrazac kao vukovi. Mnogi insekti, vodozemci, ptice i sisari pokazuju kako ima veze između boje i otpornosti na bolesti. Moguće je da je prisutnost bolesti ili učestalost izbijanja bolesti važan faktor koji utječe na boju životinja koje preferiraju partnera.
(Glas Amerike)