U našoj zemlji problemi su isti odavno: nepoštivanje zakona – negiranje genocida. U posljednjem izvještaju Memorijalnog centra Srebrenica zabilježeno je 90 slučajeva negiranja genocida. Evidentan je pad u odnosu na ranije, ali nedovoljan.
Negiranje genocida smanjeno, ali i dalje značajno prisutno
Negiranje genocida u Srebrenici, uz veličanje ratnih zločinaca, smanjeno je u odnosu na prethodne izvještaje Memorijalnog centra u Srebrenici, ali je i dalje prisutno u značajnom obimu. Najveći broj slučajeva je zabilježen u julu, kada se obilježava godišnjica i komemoracija žrtvama ge…
U poređenju s prošlogodišnjim izvještajem, u kojem su zabilježena 693 slučaja negiranja genocida, u ovom je zabilježeno 90 – i evidentno je smanjenje broja slučaja negiranja. Tome, nažalost, nije uzrok vlastita, a ni kolektivna samospoznaja pogubnosti rata i svog apsurda koji nosi – već činjenica da je Valentin Inzko u svom mandatu visokog predstavnika 2021. izmjenom zakona kriminalizovao negiranje genocida.
„Iako negiranje genocida u Srebrenici i veličanje ratnih zločinaca još primjećujemo kao praksu u javnom prostoru, mora se priznati da je od kriminalizacije negiranja napravljen određeni iskorak i taj iskorak treba vrednovati, ali uprkos tome nema sudskih procesa za one pojedince i predstavnike institucija koji negiraju genocid“, navodi za FTV Nikola Vučić, koautor izvještaja.
A razlog za nepodizanje optužnica leži u činjenici da su tužioci naišli na poteškoće u dokazivanju postojanje krivičnog dijela. Kvalifikacija krivničnog djela podrazumijeva da ono mora proizvesti posljedicu, obrazloženje je glavnog tužioca Tužilaštva BiH Milanka Kajganića datog krajem februara.
„Mi smo imali jedno zatišje sve do famozne izjave našeg glavnog tužioca Milanka Kajganića, koji je izašao u javnost i rekao da tužioci u Tužilaštvu BiH ne znaju procesuirati na osnovu izmjena koje je donio bivši visoki predstavnik“, ističe Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida.
Institucionalna pozadina u činjenju ratnih zločina i zločina genocida u Srebrenici višestruko je utvrđena i institucionalno negiranje artikulisano je kroz visoke zvaničnike institucija RS-a, ali i Republike Srbije, navedeno je u Izvještaju. Pored Milorada Dodika, na listi negatora su Branimir Kojić, predsjednik Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila iz Srebrenice, i Miodrag Linta, zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a. Društvo im, od ove godine pravi, Zoran Milanović, predsjednik Republike Hrvatske. A svoju ulogu u relativizaciji genocida imaju i mediji pa su na listi i tabloidi iz Srbije Informer i Alo.
„Dodik ostaje broj jedan osoba po negiranju genocida u Srebrenici, a prate ga i drugi visoki zvaničnici institucija sistema – to nisu privatne osobe jer to su ljudi koji su postavljeni da predstavljaju visoke institucije tog bh. entiteta. U Srbiji prednjači jedan medijski negatorski tabloidni narativ koji ne ostavlja prostora za vjerovanje da ce vrlo brzo doći do promjena. Taj tabloidni narativ negiranja genocida prijetnja je da dodatno usloži i naruši odnose među Bošnjcima i Srbima, ali između Srbije i BiH“, upozorava Vučić.
Tahirović ističe kako je Dodik otvorio Pandorinu kutiju: „Imamo sve veću negaciju ne samo genocida nego i općenito ratnih zločina i mi vidimo da se negacija proširila i na Federaciju BiH, vidimo da je predsjednica Federacije na neki način podržala ratnog zločinca Darija Kordića, nakon toga je uslijedila ministrica kulture Sanje Vlaisavljević sa podrškom i veličanjem ratnih zločinaca – i to je postalo općepoznato u BiH jer očito je da nemamo pravnih rješenja, odnosno nemamo tužilaštva koja će spremno to procesuirati“.
Praksa Tužilaštva Bosne i Hercegovine da ne podiže optužnice po prijavama za negiranje genocida nastavlja se i u ovoj godini, pa je Tužilaštvo izdalo 9 naredbi o nesprovođenju istraga za negiranje genocida od januara do kraja maja stoji u izvještaju. Na kraju izvještaja dato je niz preporuka koje podvlače važnost procesuiranja svih onih koji su na neki način odgovorni za počinjenje genocida, bitnost reforme obrazovanja koja bi ove sadržaje uključivala u udžbenike. I dok preporuke ne postanu čvrsta praksa delovanja, dok Tužilaštvo ne preuzme odgovornost za vlastitu funkciju u društvu ili se bar ne počne praviti da im je stalo – dotle ćemo mi živjeti u međuvremenu.