„Posljednje tri ili četiri godine izostalo je medobranje ili je bilo vrlo malo. Onaj ko nije imao dovoljno novca da prihrani svoja društva i da ih zaštiti od bolesti, na žalost morao je i smanjivati njihov broj. Ali stara narodna izreka kaže – jednom u četiri godine kada rodi, med će nadoknadite sve. Svako ko ima bar pedeset društva ove godine moći će da zaradi od meda svoje dvije ili čak tri godišnje plate“, kaže naš domaćin Obrad Ninković, dok zajedno obilazimo njegov pčelinjak na porodičnom imanju u Donjem Vrbnu…
Na konjima selio košnice bliže paši
Za trenutak ćemo se ostaviti ovogodišnjeg medobranja – da bi sa našim sagovornikom otišli u neka davno minula vremena ovog sela i domaćinstva, među ljude i pčelinjake koji danas žive samo u pričama. Njegov djed, kaže nam Obrad, pčelario je u Donjem Vrbnu još prije stotinu godina. U svoje vrijeme bio jedan od većih pčelara na ovim prostorima.
„Interesantno je za njega da se bavio samo dvjema kulturama koje su u to vrijeme bile najunosnije – to su med i duvan. Zašto med? Zato što su pčelarstvo i stočarstvo u sinergiji. Obično kažu – što je više sitnog papka, što se više gnoji brdo i ledina, to ima više i nektara. Baba mi je pričala da je on znao i po dva-tri puta da vrca ovdje u Donjem Vrbnu. Vrlo interesantno za njega je da je razumio prirodu pčele. Još u to vrijeme on je skupljao konje iz tri-četiri sela i selio svoje pčele prema Lastvi u Crvene grede – da bi primakao pašu lipe u Pokloncu. Znao je da bi pčela odavde možda i mogla doći do Poklonca, ali bi vrlo malo nektara donosila u košnicu. Pojede usput dok se vraća. Preuzimao je ogromni rizik na sebe jer je najosjetljivija životinja na ubod pčele upravo konj. A u to vrijeme konj je bio auto, znači, nešto jako vrijedno“, kazuje naš domaćin.
Pčelarenje u vrijeme njegovog djeda ipak je bila manje izazovna disciplina. Nije bilo varoe, a jaka pčelinja društva, kaže Obrad, mogla su se sama izboriti sa svakom drugom bolešću. Ali ni tada za pčelarenje nisu bile dovoljni samo ljubav i posvećenost – trebalo je i učiti, slušati vičnije i iskusnije. Još u ono vrijeme, kaže naš sagovornik, njegov djed koristio je matičnu rešetku, koja odvaja plodište od medišta i višestruko je korisna pri raznim pčelarskim operacijama.
„Ja sam na tavanu stare kuće našao jednu takvu a na njoj je oznaka ‘Frank’. Znači, djed je raskivao one kašete u kojima je dolazila kafa da bi ih iskoristio za pravljenje matičnih rešetki. Naše udruženje pčelara je možda i najbrojnije u Republici Srpskoj i BiH, pa evo i danas svega dvadesetak posto pčelara koristi matičnu rešetku“, ističe Obrad.
Pčelarstvo je za mlađe ljude
Na porodičnu tradiciju ipak nije mogao mnogo da se osloni. Od djeda, kojeg nije ni upamtio, Obrad je naslijedio ime, ali od njegovog pčelarenja – samo poneku priču i uspomenu. Vjeruje, opet, da i njegova ljubav prema pčelama ima nekog dubljeg korijena i da je negdje „genetika proradila“ kada se prije dvadeset i kusur godina odlučio da na porodičnom imanju u Donjem Vrbnu pčelarenje obnovi – sa ledine.
Znao je da se ni u pčelarstvu od ljubavi ne živi, da se od meda malo ko okoristio ko se samo na prirodu oslonio, te da se u ovom poslu greške skupo plaćaju – pa nije žalio ni vremena ni truda za doškolovavanje. Od škole za pčelare početnike, kursa dobre pčelarske prakse, do kursa za pčelare profesionalce, gdje ga je čekao vrlo ozbiljan ispit. Iako ih je, kaže Obrad, na studijama telekomunikacija imao pedeset i pet, ovaj pčelarski ispit bio mu je jedan od težih koje je polagao.
I kasnije, kroz rad trebinjskog udruženja pčelara, čiji je dugogodišnji predsjednik, naslušao se predavanja vrsnih stručnjaka. Jedan od zadataka udruženja, kaže Obrad, i jeste da svojim članovima omogući što više edukacija.
Za sve to vrijeme rastao je i njegov pčelinjak u Donjem Vrbnu…
„Nekad sam imao i do 150 pčelinjih zajednica. Sada pčelarim jednim malo drugačijim načinom, sa nešto podvoza i prikolicom, pa sam to smanjio na nekih osamdesetak društava. Ušao sam malo i u godine, gdje se ne može raditi onako kako sam nekad radio. Prije se nisam mogao umoriti u pčelama. Kažu pčelarstvo je za ljude koji odu u penziju – ja kažem da je pčelarstvo za mlade ljude, jer je to jako zahtjevno i teško zanimanje, traži potpunu posvećenost, trista šezdeset i pet dana u godini. U pčelinjaku se radi kad je najteže, po suncu. Ako nema posla u pčelinjaku onda ima u kući, gdje se obavlja topljenje voska, farbanje, kovanje i uvlačenje žice, mnogi drugi poslovi. Kada se uđe u godine, na rutinu se može opsluživati određen broj društava“, kaže nam Obrad.
Još kad zaredaju godine slabog ili nikakvog medobranja, kad se trud izjalovi a izda računica, i ova ljubav je na ozbiljnom ispitu. Dok slušamo našeg domaćina teško se oteti utisku da pčelarstvo nije ništa manje nego odgonetanje jednačine sa više nepoznatih.
„To je jednostavno takvo zanimanje da ne zavisi sve od vas. Vi što je do vas sve morate učiniti. A onda će priroda učiniti svoje. Ili će dati nektara ili ga neće dati. Ali kad se nešto voli i kad je to porodična tradicija, onda uprkos lošim godinama i lošem medobranju pčelar neće odustati. Međutim, s druge strane, svakog pčelaru kažem – nemojte da vas porodična tradicija navede da pomislite kako se i danas može pčelariti na način kako su to radili naši djedovi i očevi. Moramo ići u korak sa vremenom“, ističe naš sagovornik.
Čuvajte med za bolju cijenu
Ovogodišnje medobranje, kako rekosmo na početku, nagradiće višegodišnji trud. Prve paše, međutim, nisu nimalo obećavale, da su i sami pčelari na početku dobrano počeli da strahuju kako je pred njima još jedna uzaludna godina.
„Ogromne padavine su bile u maju mjesecu i naše pčele nisu mogle da unesu nektar sa prvih velikih medonosnih biljaka južnije od Trebinja – kad su procjetali zanovijet i kadulja. Međutim, poslije toga je jun dao prve rezultate. Južnije od Trebinja procvjetala je drača. Onda se pojavila medljika – zamedila je šuma. A sjevernije od Trebinja pčele su prikupile nektar i sa zanovijeti i sa kadulje. U avgustu su se pojavile ogromne kiše tako da je i jesenja paša opet dala rezultate na vresini i na vrijesku. Danas još uvijek naše pčele rade – ne prekidaju sa unosom. Možemo konstatovati da u Hercegovini bez kišne godine nećemo imati meda. Kad bi mi pčelari mogli da određujemo vremenske prilike to bi bilo – dva-tri dana kiša, onda sunčano i toplo vrijeme bez sjevernog vjetra, pa opet ukrug…“
Medobranje u Hercegovine je, kaže naš domaćin, inače vrlo skromno. Ako bi izvrcali i po dvadeset kilograma po pčelinjem društvu, ovdašnji pčelari bi rekli da je dobra godina. Po istoj računici, ova je onda iznad prosjeka.
„Prema onome što smo čuli od članova našeg udruženja, uglavnom će svi izvrcati i blizu trideset kilograma po pčelinjem društvu. Svaki pčelar želi da odmah proda taj med i da ga unovči. Ja savjetujem pčelare da ne trče i ne daju svoju muku u bescijenje. Cijena meda u maloprodaji je ovdje 25 KM po kilogramu. Po našim saznanjima, izostalo je medobranje u Bosni i Srbiji i ti kupci će sigurno doći po kvalitetan hercegovački med. Svaki je med je kvalitetan zato što je to proizvod medonosne pčele, a hercegovački posebno, zbog toga što naše pčele uzimaju nektar sa 99% divlje paše, gdje je preko tri stotine vrsta ljekovitog bilja. On ima posebnu notu, jako je tražen i cijenjen u okruženju, čak i u Evropi“, zaključuje Obrad…
(Glas Trebinja)