“To je mračan dan za Evangeličku crkvu u Njemačkoj”, kaže Detlev Zander.
“Zapravo bi danas trebala zvoniti sva zvona i spustiti zastave na pola koplja.”
Zander je danas ušao u šezdesete i kao mališan je bio žrtva spolnog zlostavljanja u crkvenim institucijama. Dobio je riječ odmah nakon službujuće predsjednice Vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD), Kirsten Fehrs. Ali Zanders i dodaje:
“Za pogođene je to dobar dan.”
Za Evangeličku crkvu je to dan moralne katastrofe: nakon detaljnog istraživanja evangeličkih biskupija i zajednica diljem Njemačke, stručnjaci su utvrdili kako je broj slučajeva spolnog zlostavljanja maloljetnika kod njih na podjednakoj razini kao i u Katoličkoj crkvi, ali i da u Evangeličkoj crkvi još uvijek nedostaje prave želje suočiti se s tim zločinima.
Barem trostruko više
Zander, koji je kao dijete godinama bio spolno zlostavljan u jednom domu pod upravom Evangeličke crkve, već duže je poznat kao žrtva. Njegovo prisustvo na predstavljanju istraživanja. “Spolno nasilje i drugi oblici zlostavljanja u Evangeličkoj crkvi i Dijakoniji (savezu socijalnih i razvojnih ustanova evangeličkih crkava, op. ur.) u Njemačkoj” daje dodatnu težinu ovim otkrićima.
Tu može samo reći:
“Počnite konačno nešto! Uzmite pogođene ozbiljno! Nemojte se i danas prema njima ponašati kao prema žrtvama!”
Gotovo 870 stranica dugo izvješće utvrđuje najmanje 2.225 žrtava i 1.259 vjerojatnih počinitelja u proteklim desetljećima.Ali to je tek “vrh vrha ledene sante”, kaže profesor socijalnog rada na Visokoj školi u Hannoveru, Martin Wazlawik, koji je vodio ovo istraživanje.
Njegova gruba procjena jest kako je i broj žrtava i broj počinitelja vjerojatno trostruko veći – oko 9.355 maloljetnih žrtava i oko 3.500 krivaca. Od utvrđenih zločina, dobra trećina su pastori ili drugi dužnosnici Crkve. A kaznena djela su se događala u svim institucijama Evangeličke crkve, u dječjim domovima pod njihovom upravom baš kao i u institucijama Dijakonije i u župama.
Teško licemjerje osobitost čitave Crkve
Izlaganje Wazlawika ide i dalje od nabrajanja zločina, nego je prisiljen i gotovo nečuvenim riječima kritizirati čitavu Evangeličku crkvu u Njemačkoj. Morao se požaliti na “institucionalnu tromost” i “patologiziranje pogođenih”, a “zamućivanje i prebacivanje odgovornosti” nije tek stvar pojedinaca, nego “institucionalni fenomen” Evangeličke crkve. Drugim riječima: nitko nije kriv, a ako jest, to je uvijek netko drugi. Wazlawik se i prečesto susretao s predodžbom dužnosnika Evangeličke crkve kako su oni “bolja Crkva” i “idealizirana samorefleksija”, a već je “strukturalna osobina Evangelika” širiti iluziju harmonije uz nesposobnost suočiti se sa sukobima u “miljeu bratstva”.
Nije pretjerano reći kako Evangelička crkva u Njemačkoj danom ovog predstavljanja izvješća više neće – i neće smjeti ostati kakva je bila prije toga. Mnogo godina je bila u sjeni golemog problema u Katoličkoj crkvi gdje je skandal sa zlostavljanjem izbio još 2010. i od 2014. do 2018. su stručnjaci istražili slučajeve diljem Njemačke. Dobre tri godine ranije nego što je to učinila Evangelička crkva tek u prosincu 2023., je Katolička crkva dogovorila jedinstvene kriterije obrade s Neovisnim povjerenstvom za slučajeve spolnog zlostavljanja djece (UBSKM) iz Berlina.
Celibat nije glavni problem
Sve to otvara još mnogo pitanja: dugo se baš od evangeličkih vjernika moglo čuti kako je u Katoličkoj crkvi očito problem celibat i njihovo strogo viđenje spolnog morala, na primjer kod homoseksualnosti.
Pritom je znakovito kako su najspektakularnije ostavke u Evangeličkoj crkvi bile one njezinih ženskih vodećih osoba: 2010. je u Hamburgu ostavku dala Maria Jepsen, zapravo prva luteranska biskupica u čitavom svijetu koja je to postala 1992. Kako se čini, ona je znala o spolnom zlostavljanju koje je činio jedan pastor, ali nije ništa učinila.
Nedavno, u jeseni 2023. je odstupila sdužnosti i priorica Vestfalije i tadašnja predsjednica Vijeća Evangeličke crkve u Njemačkoj, Annette Kurschus. Nju se na koncu nije moglo optužiti za sudioništvo ili guranje pod tepih, nego jednostavno loše vođenje kroz krizu. Gotovo se čini kao da muški crkveni dužnosnici imaju veću sposobnost samodiscipline.
Tek na kraju ovog dvosatnog predstavljanja izvješća je i imenom prozvan još jedan visoki dužnosnik Evangeličke crkve: Heinrich Bedford-Strohm koji je do 2021. bio na čelu Vijeća. On je progovorio o spolnom zlostavljanju maloljetnika u Evangeličkoj crkvi, ali tek nekoliko tjedana prije kraja njegovog mandata. On treba još objasniti, kako je moguće da je tek tada saznao za te zločine.
Kako su katolici mogli?
Trenutna obnašateljica dužnosti predsjednice Vijeća, Kristen Fehrs će najprije u različitim crkvenim institucijama raspraviti o nalazima ovog istraživanja, ali o mogućim posljedicama se neće odlučivati prije sljedeće sinode ove crkve koja treba biti na jesen. Na predstavljanju ovog istraživanja je morala i odgovarati na optužbu da je u 20 pokrajinskih Evangeličkih crkava u Njemačkoj i prečesto bilo uskraćivanja uvida u osobne podatke i time se “svjesno” otežalo istragu gdje je onda bilo nemoguće odrediti točnije brojke. Fehrs to objašnjava tek “nesretnom nemogućnošću” tih ureda.
Tome se i pred okupljenom javnošću glasno usprotivio Harald Dreßling, ugledan forenzični psihijatar koji je također sudjelovao u istraživanju. Katolička crkva u Njemačkoj je u istraživanju u svojim redovima istražiteljima dala uvid u spise 38 tisuća njezinih dužnosnika, uključujući i “povijest premještanja”iz kojih se može zaključiti i pokušaj zataškavanja.
“Takve brojke nemamo kod Evangeličke crkve”, kaže Dreßling.
Predstavnik žrtava, Detlev Zander doduše može posvjedočiti kako u Evangeličkoj crkvi nema jasne vertikalne hijerarhije nego je to svojevrsna federacija pokrajinskih crkava, ali baš tu strukturu on naziva “temeljem za spolno nasilje”.
Ne vjerujem Crkvi
Osobito upečatljiva na predstavljanju ovog istraživanja su bila svjedočanstva žrtava – barem u tome su evangelici otišli dalje od katolika koji na predstavljanju svog istraživanja 2018. nisu pozvali i njih. No ni žrtvama nije lako opet se suočiti s onim kroz što su prošli: tako je i Katharina Kracht tek teškom mukom i riječima koje su joj stalno zapinjale u grlu, svjedočila kako ju je kao djevojčicu zlostavljao protestantski župnik. Kako je kasnije saznala, ona nije bila jedina: to je bio serijski počinitelj koji je silovao još dvanaest djevojčica, možda i više.
Ipak, ona poziva da se ne gleda samo na brojke i na strukture, nego na žrtve i pitanje kako da im se pomogne.
“I tu na žalost opet čujem kako sve ostaje na lijepim riječima”. Jer za žrtve, kaže ona, “Crkva više nije pravi sugovornik.”
(Deutsche Welle)