Vesna Lučić Samardžija, specijalista epidemiologije u banjalučkom Domu zdravlja, provela je prošlog mjeseca više od osam dana u Kampali, glavnom gradu Ugande, gdje je učestvovala u stručnom treningu u organizaciji Instituta “Robert Koh” iz Berlina.
Kako kaže u razgovoru za “Nezavisne novine”, bio je to jako dug put, i trebalo je preći 8.000 kilometara u odlasku i povratku iz Ugande, ali prema njenim riječima, isplatilo se jer je stekla nova saznanja iz oblasti epidemiologije, istakavši da siromašne zemlje imaju svijest o tome da je vakcinacija osnovna mjera prevencije.
“Mi nemamo zdravstvene sisteme koje mogu da liječe velika obolijevanja kao što su morbile, veliki kašalj, dječje paralize, ali zato imamo vakcinaciju. I u Ugandi se mnogo radi na tome, građani i zdravstveni radnici vakcinaciju ni u jednom trenutku ne dovode u pitanje”, objašnjava Lučić Samardžija i ističe da su medijski radnici partneri epidemiolozima u zdravstvenom prosvjećivanju i zdravstveno vaspitnom radu.
“To je jedan od alata koje koristi javno zdravlje, između ostalog i epidemiolozi. Nemam CT, nemam magnet, nemam recept, imam samo svoju moć govora i znanje i sposobnost da verbalizujem znanje i tako utičem na sugrađane na koji način treba da se ponašaju da bi sačuvali svoje zdravlje. Samim tim posao epidemiologa je jako težak i prije kovida rijetko ko je i znao da postojimo i čime se bavimo”, objašnjava ona.
Dodaje da su epidemiolozi na našim prostorima postigli odlične rezultate krajem devedesetih godina i dostigli visok stepen vakcinacije.
“Onda smo se uljuljkali u odnosu na generacije prije nas i vakcinacija je postala žrtva svog uspjeha. Na primjer, ovaj zadnji rat na našim prostorima je prvi rat u istoriji ratovanja u kome nije bilo nijednog jahača apokalipse, a to je pjegavi tifus. To je rezultat toga što su kolege 30 godina unazad sistematski radile na tome da se tjelesne vaši eradiciraju iz ljudske populacije”, kaže Lučić Samardžija.
Prema njenim riječima, krenula je u Afriku sa puno predrasuda, ali se vratila iznenađena i sa mišlju da je Afrika kontinent budućnosti.
“Pogotovo mislim na dio Afrike gdje ima vode i zemlja je izuzetno plodna. Tamo postoji jedno godišnje doba koje se za nijansu razlikuje u svojim sezonama. Iznenađujuća mi je bila klima, količina zelenila, kao i količina vode, jer je 26 odsto teritorije Ugande pokriveno vodom. Međutim, postoje dijelovi i u Ugandi u kojima nema vode, vegetacija je slaba, gdje ljudi žive ispod granice siromaštva, ali ja sa mojom grupom nisam bila u tom dijelu Ugande”, objašnjava doktorica.
Ističe da su prve asocijacije na Afriku vektorske zarazne bolesti, odnosno zarazne bolesti koje se prenose putem komaraca i glodara.
“Klima odgovara vektorima da žive svih 12 mjeseci u punom kapacitetu i samim tim mogu da prenose više uzročnika zaraznih bolesti. Uganda spada u grupu zemalja gdje je žuta groznica i dalje neriješen problem, na svu sreću postoje vakcine, a sljedeća zarazna bolest koja je tamo potencijalna je malarija, koja je zahtjevna za liječenje, daje teške kliničke slike i loše ishode. Tako da kad odlazite u Ugandu, morate da razmišljate da li ste ponijeli repelente, dovoljne količine gelova i sprejeva i uz to sve morate piti antimalarike”, priča doktorica.
Napominje da veliki problem posljednjih godina predstavlja i ebola, ali, kako kaže, u Ugandi je drže pod kontrolom.
“Nemaju epidemijsko javljanje ebole posljednjih godinu dana, ali ona je prisutna, baš kao i HIV. U Ugandi se nalazi selo u kome je otkriven HIV, a u jednom trenutku 33 odsto seljaka imalo je AIDS i pred svakom kućom su bila najmanje dva groba”, priča Lučić Samardžija.
Dodaje da je dio njenog školovanja u okviru ovog projekta bio i da se napravi studija slučaja, gdje su svoju ideju svi učesnici razvijali sa profesorima.
“Imala sam profesore iz Irana i Gane, odlične mentore i čitav program je odlično razvijen, gdje se postepeno piše studija slučaja i to je trajalo mjesecima. Vrhunac toga je bio odlazak u Ugandu i rad sa studentima Univerziteta Makarere u Kampali, koji je najjači univerzitet u čitavoj Africi, posebno njegov dio koji se odnosi na javno zdravlje”, objašnjava doktorica i dodaje da veliki broj zemalja ima svoj ALERT sistem ranog upozoravanja, a u Ugandi su se upoznali sa njihovim, koji je mnogo kompleksniji jer imaju 42 miliona stanovnika.
Podsjeća da je priliku za ovo putovanje i studiju imala jer je Institut za javno zdravstvo Republike Srpske dobio poziv od Instituta “Robert Koh”.
“Bila je izuzetno jaka konkurencija, od 189 kandidata nas 14 je odabrano. Morali smo proći izuzetno strogu selekciju, imali smo i online testiranja, učenja, kao i dvije radionice, jednu u Hamburgu ljetos, i druga je bila sada, krajem januara u Ugandi”, kazala je Lučić Samardžija i dodala da su u organizaciji svega učestvovali i Institut za tropsku medicinu Hamburg Bernard Nocht, AFENET (Afrička epidemiološka mreža) i Swiss THP, kao i Ministarstvo odbrane Savezne Republike Njemačke, a trening je upriličen u periodu od 22. do 30. januara.
Kroz smijeh dodaje da je u Afriku odnijela i dio kulture Balkana i podsjećanje na Banjaluku, a to su 22 priglavka za njene kolege, koji su ih dalje odnijeli u svoje zemlje, Uzbekistan, Kazahstan, Iran, Nepal, Tursku, Keniju, Pakistan, Nigeriju, Zimbabve, Ugandu.
“Mjesecima se širila priča u Domu zdravlja da skupljam priglavke za Afriku. U tu priču se uključila i moja koleginica koja radi u opštini, nabavili smo i drvene ukrase na kojima piše Banjaluka, pronašla sam i medenjake koji se prave u Prnjavoru, pa se kasnije uključila i Turistička zajednica Banjaluka. Poslali su vreće u koje smo to sve zapakovali, sve sa mapama Banjaluke i vodičem, i to sam na kraju odnijela u Ugandu. Tu radost kada su dobili naše priglavke smo ovjekovječili fotografijom, a i oni su meni kasnije slali slike sa priglavcima na nogama. To je nešto što nije koštalo mnogo, ali smo i na taj način proširili priču o Banjaluci”, priča Lučić Samardžija i napominje da ljudi koje je srela u Ugandi ne znaju mnogo o BiH i Republici Srpskoj, ali svi znaju za pojam Jugosloveni, jer su građevinska preduzeća bivše Jugoslavije gradila veliki broj objekata, puteva, ali i centralni aerodrom u Ugandi.
(Nezavisne)