Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, njegov Aneks 9 – zamišljen da poveže infrastrukturu, ekonomiju i entitete – nikada nije u potpunosti zaživio. Dokument koji je trebao uvezati Bosnu i Hercegovinu ostao je tek na papiru.
Temelji mira i razvoja zemlje odavno postavljeni, ali Bosna i Hercegovina na mnogim poljima ostala je samo na nacrtima. Aneks 9 Dejtonskog mirovnog sporazuma zamišljen kao most – infrastrukturni i institucionalni – između entiteta, ljudi i resursa ostao je samo slovo na papiru, koji smo potpisali i na njega zaboravili. Bosanskohercegovačka željeznička javna korporacija nastala je kao plod Aneksa 9 – s jasnom idejom: jedno tijelo, jedinstvena mreža, slobodan transport. No, između ideje i realizacije na terenu ostao je vakuum.
“Pitanja dodjele željezničkih pravaca, upravljanja međunarodnim rutama i standardizacije signalizacije ostaju dijelom neriješena. Projekti poput modernizacije Koridora 5c i digitalizacije željezničkog saobraćaja pokazuju da tehnička i infrastrukturna osnova postoji, ali politički i institucionalni okvir i dalje kvari implementaciju Aneksa IX”, navode iz Bosanskohercegovačke željezničke javne korporacije.
Na sceni opet politika. Umjesto povezivanja, paradoksalno, Aneks 9 postao je samo još jedan dokaz političkih podjela i nemara.
“Blokade realizacije Aneksa 9, prije svega, dolazile su od vlasti RS -a jer one su u kontinuitetu vodile politiku slabljenja državnih institucija. Odgovornost je i na vlastima Federacije, koje do sada nisu pokazale dovoljno želje i volje da se taj Aneks 9 u potpunosti implementira. Tim prije i međunarodna zajenica je bila inertna, nije insistirala na tim projektima”, kaže bivši predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine Miro Lazović.
Umjesto jedinstvenog sistema, na kraju, država je dobila dva paralelna toka odlučivanja i jednu zajedničku naviku – da sve što se tiče integracije odgodi do daljnjeg. Svi tehnički uslovi postoje – infrastruktura, propisi, stručnjaci – ali institucije koje bi to povezale ne.
“Nije to komplikovano. Aneks 9 je šest članova, ništa više. A u njima su sve osnovne stvari koje trebaju da bi zemlja bila protkana mrežom puteva i da bi se ti putevi dobro održavali, željeznicom i da ne pričamo o energetici, južna interkonekcija, sjeverna interkonekcija. Sve se svelo na domen političkih rasprava. Da se osnovalo povjerenstvo koje bi se bavilo tim stvarima. U jednom članu u ugovoru tamo stoji da je energetska zajednica u nadležnosti države. To povjerenstvo je ustvari je država”, ističe saobraćajni inžinjer Mehmed Konaković.
“Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma i davanja prioriteta tamo gdje kaže u roku šest mjeseci da će se odmah početi s izgradnjom i formiranjem koorporacija, samo je jedna dosad napravljena, a to je Elektroprijenos i opet je napravljena iz jednog drugog interesa, ne iz interesa reintegracije Bosne i Hercegovine nego stvaranja kanala prodaje struje iz RS-a, preko Crne Gore polaganjem kanala prema Italiji i pokušaju ostvarivanja suvereniteta entiteta”, navodi Muharem Cero, stručnjak za državnu imovinu i bivši član Komisije za koncesije Bosne i Hercegovine.
I tako, sve je završeno na ličnim i političkim interesima, a da je Aneks 9 zaživio, dobili bismo mnogo.
“Kroz to bismo imali jednostavan pristup transportnoj zajednici, koja trenutno ima sjedište u Beogradu, jednostavan pristup EU fondovima, rješavanju digitalizacije. Recimo, sad imamo jako istaknut problem vozača i njihovog boravka u inostranstvu. U tom kontekstu bismo imali jednostavan pristup i do novca i da podnesemo zahtjeve za boravak vozača. Imali bismo sasvim drugi tretman”, naglašava Konaković.
Međutim, ovakvim odnosom nemamo ništa osim gubitaka.
“Pogledajte, recimo, najbanalnija stvar. Imate željeznicu koja ne funkcionira. Nema direktne veze između Sarajeva i Zagreba, Sarajeva i Beograda. Sarajevo – Ploče tek nekoliko puta godišnje. Gubici su višestruki, teško ih je izračunati”, ističe ekonomski stručnjak Aziz Šunje.
Aneks 9 – napisan da poveže Bosnu i Hercegovinu, završio je kao simbol njene trajne nepovezanosti. Dok papiri iz Dejtona i dalje skupljaju prašinu po arhivama, država i dalje živi između plana i njegove neprovedivosti, između onoga što je mogla biti i onoga što jeste.
